Što me je ples naučio? - Ples kroz pogled psihoterapeuta

Irena Jurjević
4. ruj
5 min čitanja

Updated: prije 4 dana

Za sve vas koji mislite „Sad je više nemoguće…“

Hvala plesu i onima što su mi ga u život donijeli -

Irena Sedak i Lazaro Yoel Campos Ramos.

Hvala mojim mišićima.

WHAT YOU SEE IS WHAT YOU GET

Na posturi; u držanju tijela nabolje možete otkriti srž karaktera neke osobe. Da li je meka i troma, rigidna, fleksibilna, uspravna, upala, isturena, pognuta...

Držanje tijela i pokreti ogledaju generalno ponašanje, stavove, filter kroz koji vidimo svijet oko sebe.

Također u tijelu su pohranjene sve naše emocije; iz prošlosti i sadašnjosti.

Kad vidim klijenta u psihoterapiji prvi put na vratima i ako ima pognuta ramena, mekani istureni stomačić i lagano obješeno držanje, spuštene glave, velike su šanse da se radi o depresivnom karakteru ili sklonosti ka depresiji ili ovisnostima.

Obrnuto, mišićavi, mršavi, uspravni ljudi veća je vjerojatnost da će biti okrenuti sebi i svojim potrebama, imaju tendenciju više ka narcizmu, manje depresiji i prevelikoj empatiji.

Zatim, ako netko ima ljubičaste ruke proširene kapilarama, lošu cirkulaciju, usporene, suzdržane kretnje, vrlo je moguće da se radi o u djetinjstvu zlostavljanoj osobi - psihički ili fizički.

To je osoba koja je živjela u stalnom stanju stresa, u stalnome strahu. Zbog toga joj se krv povukla iz periferije tijela (ruku i nogu) u centar. Živjela je u stanju stalne spremnosti za bijeg, a stvarni bijeg nikad se nije dogodio. I kasnije u životu imat će problema s anksioznošću.

Naše tijelo je ogledalo karaktera i unutarnjih stanja.

ŠTO ME JE PLES NAUČIO?

Da sam sva stisnuta i šćućurena u svom tijelu.

Pokreti su mi sa zadrškom; kratki i ograničeni. Sve nešto nedovršeno, nedorečeno i s malo energije. Kao da se bojim punom snagom ugaziti u pod ili napraviti pokret do kraja. Postoji neka psihička blokada koja je kroz godine postala fizička te mi ne dopušta potpunu ekspresiju tijela, ali ni osobnosti ni kreativnosti. Držati to u sebi boli ili barem žulja.

Kako u tijelu tako i u životu.

Ograničila sam se, ne uzimam od života sve što mi pruža, onako skroz bez zadrške. Sve je… do pola, skromno i suzdržano. Naučila sam biti skromna, nisam to željela.

Koliko god sam pokušavala duboko udahnuti, snažno udariti nogom u pod ili istegnuti pokret ruke do svog maksimuma - nisam uspijevala. Jer ekspresija nije pokret, već emocija i stav, koji prolaze kroz tijelo i pomiču ga. Zadrška u tijelu je zadrška u glavi.

Pokušavala sam svjesno istegnuti ruku, stvarno duboko udahnuti, nije išlo. Jad me obuzeo, i iz tog jada bijes, a onda… Taj bijes je iz mene izletio van: kroz ruku, kroz snažni udah, udarac nogom o pod. Razbila sam blokadu.

To je bilo to. Samo moje vlastito unutarnje dopuštenje mi je trebalo.

Od tog trenutka više nisam mogla ništa zadržavati - progutati riječi koje treba izgovoriti, suze kad mi dođu. Više nisam mogla uzimati manje kad hoću više, kupiti kompromis kad želim pravu stvar.

Foto: Rumba, "One night in Havana", Hvar

AFRO PLESOVI – UZEMLJAVANJE

Ja ne znam plesati Cuban Rumbu. Lelujam, lepršam, dok plešem osjećam se kao list na vjetru, uopće nisam u kontaktu s podlogom. Rumba je bazično afrički ples i zahtjeva uzemljenost, snažni kontakt sa zemljom.

Naravno da ni u životu nisam uzemljena, vrlo malo u realitetu s glavom u oblacima plovim bogatim imaginarnim svijetom. Materijalni svijet oko mene dosadan mi je pa ga često napuštam.

To donosi i moj veliki problem: svoju bogatu kreativnost ne mogu prenijeti u stvarni život. Fantastičan sam vizionar, ali zato kad treba učiniti nešto konkretno, djelovati sad i ovdje… nema me.

S OBJE NOGE NA ZEMLJI

Moja stopala nisu pravilna, težina tijela nepravilno mi je raspoređena po rubovima pete i stopala, metatarzo uopće ne koristim. Zbog ovoga mi je stabilnost otužna, a bez nje nema plesa.

Budući su takva stopala moje cjeloživotno iskrivljenje, nikad nisam ni pomislila da je moguće u odrasloj dobi to ispraviti. „To je takva građa, šta ćeš!“

Na jednoj radionici argentinskog tanga prije nekoliko godina slučajno sam otkrila da se balans i ravnoteža mogu izvježbati upravo jačanjem mišića stopala. Kakvog li otkrića!

Upravo ovo najjače me je motiviralo da nastavim učiti plesati, jer ako je moguće to, moguće je sve. Tijelo u bilo kojoj životnoj dobi i u kakvom god stanju ga zatekli može se preoblikovati samo jačanjem mišića.

I sada, više od svega vježbam stopala. Plešem bosa. Plešem Afriku.

Ples mi je razbio kreativnu blokadu.

Kako hodam i plešem sve više „s obje noge na zemlji“, nekim čudom i sadašnji trenutak te stvarnost oko mene postaju sve mi interesantniji i ugodniji. Ne odgađam više aktivnosti koje treba napraviti, nekako su postale zabavne.

Fokus mi je više u onome što vidim i osjećam oko sebe – u stvarnom kontaktu s ljudima i stvarima. Bivanje duboko uronjena u sadašnji trenutak oslobodilo je moju kreativnost.

Nakon više godina kreativne blokade sada mogu pisati. Kreiram u realitetu života, a ne u imaginarnom svijetu. I rezultati se vide.

Uzemljenost u pod; podlogu i ugodna „zavaljenost“ u vlastito tijelo donosi mir i stabilnost – kako fizičku, tako i psihičku. Kad smo uzemljeni, drugi ljudi nas percipiraju i osjećaju kao stabilne i sigurne. Ova tehnika najbolji je lijek za liječenje anksioznosti i napadaja panike.

DISATI PUNIM PLUĆIMA

Kad sam počela plesati vrlo brzo sam otkrila da nemam fizičke snage. Već nakon jedne pjesme se umorim, udah mi je slabašan. Prsni koš mi je stisnut, ramena pognuta, sve je savijeno naprijed te mi tako ne dopušta snažni i duboki udah. Kako u plesu tako i u životu, ne dopuštam si "udahnuti život punim plućima".

Na treningu Lazaro uvijek kaže: „Respira!“ (diši)

Da bismo napravili kvalitetan plesni pokret potrebno je „disati kroz pokret“; kroz taj dio tijela. Al kako ću disati kad ne mogu ni malčice udahnuti?

Znate kako nekad sami sebi kažete „Uspravi se!“ I znate kako je to nemoguće, jer za sjediti i hodati uspravno potrebno je imati mišiće koji vas drže uspravnima. Ako nam mišići nisu snažni, to mora biti stalni svjesni napor uspravnog držanja, koji zapravo donosi samo zamor i ne možemo ga dugotrajno održati.

ZAŠTO SE KRALJEŽNICA SAVIJA; URUŠAVA? (Onda kad je uzrok psihološki)

Kad pitam klijenta u psihoterapiji gdje osjeća i nosi teret o kojem priča (teret drugih ljudi, teret očekivanja, roditelja, tuđih depresija) najčešće pokaže ramena i stražnji dio vrata.

Nekima se kralježnica savija prema naprijed još od djetinjstva, jer su morali „čuvati na sigurnom“ srce i trbuh – ranjive i mekane dijelove svoga tijela i postojanja.

Neki su postali slabi, savinuti, „beskičmenjaci“ – nisu imali adekvatnu podršku roditelja, posebice oca, čija bi poruka djetetu trebala biti „Ti to možeš, vjerujem u tebe, uz tebe sam“.

Moja upornost i stalni trening baleta donijeli su mi jake mišiće leđa koji sada povlače ramena unazad i tako oslobađaju prsni koš - da mogu snažno udahnuti. Svakodnevni trbušnjaci na podu moje sobe omogućili su mi uspravno držanje gornjeg dijela tijela. Prvi put u životu mogu stvarno disati.

A onda…

Budući više ne hodam pognuto, ne osjećam se više slomljeno i slabašno. Jer jedno s drugim ne ide, ne možeš hodati uspravno, visoko uzdignute glave i osjećati se slabim i nesigurnim. Ta moja sada snažna leđa povukla su sa sobom i neku ugodnu, novu smjelost u životu - da „dišem punim plućima“, uzimam bez srama, tražim bez straha.