Glamour

Foto: event "Noche Cubana"

Evo me u WC-u. 

Hotelskom, velikom, odmah pored recepcije. Perem zube, za nekoliko trenutaka počinjemo naš večernji event.

Ulaze i izlaze Njemačke majke s djecom; s jednim djetetom preko vrata WC-a dovikuju se na hrvatskom, s drugim, onim vrištećim, mlađim, koji im se vrti oko noge, na njemačkom. Jer svako dijete ovog hotela mora baš sad kakit. Naravno, taman je završila večera. Situaciju pokušavam rješiti "Wella strong" No 5. lakom za kosu, možda se majke zgroze i nestanu.

S jednom nogom na lavandinu hotelskog WC-a, ja, ugledna psihoterapeutkunja, istežem ligamente natkoljenice i granice vlastitog postojanja i identiteta.

A šta ću s kosom? 

Jutros sam je uzaludno oprala, jer mi je već samim ulaskom u autobus bila potpuno mokra. Autoprijevoznik lokalni Split - Zadar, klima sporadična; četrdeset stupnjeva sa četrdeset ljudi, nas dvoje stisnuti na sjedalima, jer je naslon od prednjeg sjedala otpao pa je čovjek (grdosija) ispred nas visio na Lazarovim nogama tri sata putovanja, a na moje smo složili dva ruksaka s tehnikom, laptopima i instrumentima, nek su nam blizu. Sve u stilu, sve kubanski.

Već stoput preznojena i dovoljno smrdljiva navlačim haljinu Son Cubano, 100% poliester, idealna za večerašnjih četrdeset stupnjeva i osamdeset posto vlage te plesne cipele s visokom petom na natečene noge, ja sam spremna. Lazarov sako puca po šavovima, kao i njegova Kuba, al mi volimo autentičnost pa čuvamo taj sako i našu Kubu.

Foto: Garderoba na jednom od plesnih evenata

I završni touch... 

U jebote! Pod je ko šmirgl papir, a ja moram otplesati višestruke okrete. Još se jednom ove večeri preznojavam. 

Ljubavi, ajmo promijeniti koreografiju, pliz, ma nećemo, oćemo, ma možeš ti to samo se koncentriraj na muziku i korake... ajme ne mogu, lijepe mi se cipele za beton, ma možeš... 

Večer počinje, divna, krasna, svjetleća. A onda! 

Prvi okret, drugi... postajem svjesna da mi se noge usporavaju jer se cipele lijepe za beton dok tijelo ostaje u ubrzanju, treći za redom... na četvrtom okretu su već sljepljene s betonom i... skoro! Osjećam kako Lazarova stabilnost zadržava moje tijelo u uspravnom položaju, nisam oplela.

U trenutku pada život ti se zaustavlja, misli postaju britke i jasne. I u tom trenutku, usred plesnog podija, nastupa, mnoštva ljudi i njihovih pogleda uperenih u mene, shvaćam: boli me briga ako padnem! Totalno me zaboli.

Više samu sebe ne shvaćam ozbiljno, ultimativni uspjeh, stanje psihičkog zdravlja koje samo godine mogu donijeti.

U lijepe haljine show businessa uvijek je odjeven  znoj. Pa se pitam se šta je meni ovo trebalo? Nije. Ali kad ti stvaralaštvo teče u venama, ne možeš ga zauvijek zadržati unutra, priroda to ne dopušta. Jer te nagriza i poždere... s vremenom, s godinama. Čini se da sam imala sreće.

SAVJETOVANJE & PSIHOTERAPIJA

s Irenom Jurjević