Rođena sam 2015. godine.
Ponovno.
Sve prije toga bilo je... ne baš neki Život.
A onda sam se ukrcala na avion... :-)
ALI PRIJE TOGA...
Sa četrnaest godina pročitala sam svog prvog Sigmunda Freuda, i znala: ja ću biti psihoterapeut.
Kao jako mlada napustila sam Split, njegovu aroganciju, bulling i zatvorenost. Nisam mogla, to više nisam mogla. Otišla sam u Zagreb.
Do tridesete sam promašila sve škole, fakultete i poslove.
Unatoč tome, uranjala sam sve više u psihologiju, sama i fanatično – učila sam i čitala, još čitala i učila. A onda je došlo točno ono što je trebalo doći: našla sam se u Gestalt psihoterapiji. To je bilo to.
Prvi put u životu osjetila sam se kao labud koji više ne misli da je patka, već je našao jato svoje.
Kad sam napokon došla pred vrata onoga što želim čitav život – postati psihoterapeut, rekli su mi da fakultet koji sam završila nije adekvatan za psihoterapijsku edukaciju te da, ako je završim, neću moći dobiti licencu za rad.
Drugim riječima, mogu pohađati edukaciju, učiti četiri godine, platiti jako puno novaca, ali na kraju neću dobiti dozvolu za rad. Ali s vremenom to se možda i promijeni pa tko zna…
Rekla sam: „Uzimam!“, jer moja duša je znala da sam na pravom mjestu.
Da stvar bude još… onako po mom, istovremeno sam dala otkaz na stalnom i sigurnom poslu. Kad su svi moji prijatelji podizali kredite za stanove, aute, brakove, kućili se i stabilizirali, ja sam živjela u maloj sobi u stanu kod mame, držala radionice soft skills-a i od toga plaćala skupu edukaciju iz psihoterapije.
Ponekad ne bi imala novca ni za slanac u pekari, ali to mi nije bilo važno. Ja sam tamo gdje trebam biti.
Diplomirala sam Gestalt psihoterapiiju i dobila licencu za rad. Narednih godina još sam učila i učila, završila Neuro Lingvističko Programiranje (NLP), komunikaciju po Realitetnoj psihoterapiji, hipnozu po Miltonu Ericksonu, meditacije po dr. Joe Dispenzi...
Postala sam full time psihoterapeut. Moj posao i moja strast. Do dana današnjeg.
U to vrijeme pokrenula sam Centar uspjeha, zaredalo se pisanje za časopise, portale, biznis treninzi, gostovanja po televizijama... Puno psihoterapijskog rada, poslovno odjelce, ozbiljne teme i sivi Zagreb. Cijelo jedno desetljeće.
Postalo mi je zima, jako zima. Znala sam, došlo je vrijeme da se vratim suncu.
U Split.
Sivog odijela sam se riješila i zamijenila ga koferom. Rozim.
Sa svojih četrdeset godina prvi put sam sjela u avion.
I sletjela na Kubu.
Ono što je trebalo biti „Malo sam se počastila egzotičnim putovanjem za kraj jedne lijepe godine“, postalo je - potpuni zaokret u mom životu.
U prljavštini, siromaštvu i ludilu Kube, otkrila sam Život: boje, strast, ulice i ples.
Havana je postala moje drugo doma.
Tada sam otkrila i pisanje, sasvim slučajno. Kako na Kubi u to vrijeme nije bilo gotovo nikakvog interneta, pisala sam dugačke mailove o svom životu u Havani trima prijateljicama u Zagrebu. Kao odgovor na jedan takav mail, jednog su mi jutra sve tri potpuno neovisno napisale kako odlično pišem i kako bi trebala objavljivati svoje tekstove.
Tako je započelo moje putopisno pisanje.
2018… 2019., rozi kofer, Split... Havana, salsa i pisanje.
Sve više i više ljudi pratilo je moje tekstove s Kube. Počele su me kontaktirati novine za suradnju. Živjela sam na španjolskom i engleskom jeziku, učila ples, obilazila salsa partije, radila online psihoterapiju i pisala iz Havane. To je trebalo biti to.
A onda se mrak spustio u moj cirkus od kubanskog života. Bila je 2020-ta i Covid me ispljunuo natrag u Evropu.
Rozi kofer spremila sam u ormar, ali potpuno spakiran za povratak na Kubu. Mirno je čekao. U armagedonu od Covida plesala sam u svojoj sobi u Splitu. Sama. I čekala. Kraj armagedona, avione da ponovno uzlete, rozi kofer da se vrati na Kubu.
Plan je bio ostati single, jer jedino tako bila sam slobodna; potpuno slobodna ići gdje želim i raditi što hoću, vratiti se na Kubu i putovati.
Međutim…
Od sve te puste slobode, ja sam se udala. U svojoj četrdeset sedmoj godini.
Svemirski plan očito se, zbog nekog razloga, nije podudarao s mojim pa mi je baš tada donio pravog čovjeka. I kad ti se to dogodi, ne možeš ga odbiti.
I s pravim čovjekom, ušao je Ples na velika vrata u moj život. Opet sve naopačke, a ipak tako pravo. Jer tko se sa četrdeset osam godina počinje baviti profesionalno plesom? Koliko je to nerealistično i ludo?
Očito dovoljno da mu kažem: „Da!“
I evo nas sada;
moj Kubanac i ja,
plešemo, organiziramo plesne evente, vodimo plesnu školu.
A ja i dalje putujem i pišem…
Postoji neka čudna unutarnja sila koja me vodi da kažem „Da“ onome što mi srce
istinski poželi.
I kad mi glava, logika i cijeli okolni svijet kaže da je apsurd to što radim – moj gut feeling
zna da je to Prava Stvar za mene.
GET IN TOUCH!
If you need information or you have a question; or you have some idea about business cooperation, just drop it here!
You can also write me an email: