Ženstvenost na respiratoru

Foto: "One night in Havana", Zadar, Croatia

2019-ta je.

Sjedim nasred poda njegove kuhinje - plesnog studija u Havani. Četiri jaka ventilatora sa svakog ugla prostorije glasno bruje, suše mi znoj sa čela. Neonska svjetla prejaka su i idu mi na živce, od njih se osjećam još izloženijom. Svaka bora, svaka ljudskost na licu i tijelu mi se vidi, ne može se ništa sakriti. Muzika je još uvijek glasna, čeka nas da otplešemo, dovršimo današnju lekciju.

Stisnula sam se na podu, zagrlila samu sebe, osjećam duboki i sve prožimajući sram; od svog tijela, ženskih pokreta, od cijele sebe.

Moj instruktor plesa uporan je i dosljedan, nikad ne odustaje: "Come on, come on baby, you can do it!" On je prva osoba u mom životu koja vjeruje u moje sposobnosti, zato ga posebno volim.

"No Lázaro por favor, no hoy... No puedo."

Vuče me za ruku pokušavajući podići s poda: "Come on baby, you are a great, you are so talended." Uvijek mi to govori, jedva da mu vjerujem.

"I can't..." cvilim kao dijete u nadi da ćemo ovaj put preskočiti težak zadatak, da će me shvatiti i pustiti na miru. Kao u školi kad je ispitivanje, imaš još dvije minute do kraja sata, taman da se stigneš pokopati ako te prozove i postavi pitanje, a opet dovoljno da se moment izgubi u te dvije minute, a ti se ovaj put izvučeš i čvrsto obećaš kako ćeš drugi put sto posto naučiti lekciju i biti spreman za odgovaranje.

Ženski pokret.

Običan ženski pokret rukom po tijelu i na kraju kroz kosu. Jedan najobičniji ženstveni, pomalo erotični ženski pokret. E u tome je problem, ja se to ne usudim. Pogotovo ne pred drugima, pogotovo ne pred njim. Nema šanse. Sram od ovog pokreta miješa mi se sa sramom od toga što ga ne mogu otplesati.

Previše ženskog u svemu tome. Znam da je to moje. Taj ženski pokret je moj, nekad bio, a sad je zakopan negdje duboko u mom tijelu, gotovo ga i ne poznajem više.

I što se je tom ženskom pokretu dogodilo?

Rana osamdeset i neka je. Imam 5, 6 godina i sjedim na podu dnevne sobe, vrijeme večernjeg dnevnika je. U fotelji sjedi moj otac i gleda televiziju. Na podu oko mene porazbacane su mamine svilene marame i šalovi. Iskopala sam ih iz zadnjeg škafeta kredence gdje stoje sve njezine mirisne, magične stvari.

Igram se „žene, djevojčice“. To se igra tako da se najdulje marame stave na glavu, kao duga kosa, onda se praviš da imaš jako dugu kosu. Uživam u dugoj kosi od svilenog šala, jer mama me uvijek šiša na kratko.

Pronalazim najveću maramu od koje mogu imati najdužu kosu. Modre je boje kao tamno more, prozirna. Stavljam je zadovoljno na glavu, padne mi preko lica i shvatim da sam sad „udovica u crnom“. Baš super, sad ćemo se igrati toga.

Odjednom i neočekivano osjetim snažan, teški udarac preko obraza i glava mi poleti u stranu. Moje tijelo naviklo na ovakve šokove, naglo se ukočilo, oduzelo. Sjećam se samo zvuka teškog metalnog prstena na mom uhu i ogromne muške ruke koja čupa maramu s moje glave. I nekog mutnog urlanja, koje od šoka i straha ne razaznajem. Moj otac urla na mene, ja sam brzinski umrtvljena, nepomična, nepostojeća. Srce mi divlja, jedva hvatam zrak.

Ovaj put zaista ne razumijem što se dogodilo, što ga je naljutilo. Ta njegova šaka doletjela je kao najveće iznenađenje. Sjećam se dobro tog trenutka, šok u meni počeo se miješati s nevjerovanjem da je moguće da mi je tako nešto nepravedno napravio, a ja nemam pojma zašto.

Dolazi mama u sobu i stišava situaciju. Ne mene, jer ja sam oduzeta. Mrtva izvana, ponižena i posramljena iznutra. Kažnjena, jer sam htjela imati dugu kosu. Potiho mi objašnjava kako nikad više ne smijem staviti tamnu maramu na glavu, jer to mog oca podsjeća na sprovode.

Kakvog li razloga za ubojstvo jedne ženstvenosti!

To je bilo samo jedno uobičajeno poslijepodne mog odrastanja… Niti jednu maramu više na kosu nisam stavila. Niti jednom više isprobala mamine cipele na pete. Nikad više se nisam igrala „žene“.

I sada plešem. U mojoj glavi tutnji  otac koji me ponižava. Iznutra, u tijelu migolji se žena koja se nemilo želi probiti van. Brutalna bitka.

Plesni trening, Split 2023.

Ipak, neće me pobijediti.

Postoje muškarci uz koje je sigurno izraziti svoje ranjivosti. I postoje žene čija je snaga jača od muškaraca.

SAVJETOVANJE & PSIHOTERAPIJA

s Irenom Jurjević