Woody Allen je ušao u mene - putovanje po Andaluziji

Irena Jurjević
21. lip
3 min čitanja

Updated: 22. lip

U Španjolsku sam otišla iz tri straha.

STRAH 1

„Nikad više neću putovati”

Predugo sam zapela ovdje u Splitu, izgleda kao da će me vrijeme pojesti živu, odavde nikako da krenem na put. Ovaj grad je opasan, toliko je udoban da sve ostalo izgleda kao gluplji izbor. Palme, sunce, more kad god poželiš. Ovdje se ništa ne mora i opet dobro živiš. Živa zaraza.

„Jedino za čime žalim u životu je što nisam netko drugi.”

Woody Allen

Meni ovo počinje izgledati kao da me vrijeme polako probavlja. Ovaj kauč nije više kauč. To je stanje. Previše je mekan, previše poznat, previše „sad još nije vrijeme”. Nad tim kaučem stalno lebdi sjećanje na Kubu. Na moj život u Havani.

Bila sam tamo nekoliko mjeseci i odlučila ostati još barem godinu dana. I baš tada Covid me ispljunuo natrag u Europu. S povratkom u Split spakirala sam kofer za povratak na Kubu. Taj je kofer stajao nekoliko godina spakiran u ormaru i čekao.

Jer moj je život krenuo dugim smjerom.

Ja sam se udala.

Svoje putničko ja trampila sam za bračno mi. A sad kad smo mi, moram pitati za dopuštenje, moram pregovarati.

Negdje u meni postoji žena koja već godinama stoji na vratima s tim koferom u ruci, ali nikad ne izlazi.

Jer, smije li udana žena sama na daleki put? Tek tako; radi članka, radi priče.

STRAH 2

„Nikad više neću doživjeti uzbuđenje na putovanjima, to znači da neću imati o čemu pisati.”

Moji unutarnji pregovori završili su sa zaključkom:

Ako sam sretna, nemam o čemu pisati.

Ako se raspadam, inspiracija teče. To je moj Sofijin izbor, koji me nitko nije tražio.

Kako se piše kad nema drame? Kad nema Havane, kaosa, slomljenih srca koja barem nešto otvore? Kad nema gladi, muke, traženja? Kad nema opasnosti, već samo fini restorani, gotičke crkve i udobni hoteli.

O čemu se piše kada si u sretnome braku?

STRAH 3

„Nikad više neću otići sama na putovanje”

Jednog jutra u jedanaest sati, sjedila sam sama na terasi kafića na Plaza del Paloma, u Havani. Tek sam nanjušila samostalna putovanja i disala vrlo duboko.

U luku je pristao cruiser s američkim turistima. Gospodin George i gospođa Georgia muvali su se uokolo tražeći mjesto za sjesti. Ponudila sam im da dođu za moj stol.

Nikad neću zaboraviti riječi gospođe Georgie: „Znate, ja sam prije, kad sam bila mlada, puno putovala sama. A sad kako sam starija sve više se bojim, uopće se ne usudim.”

Pa ne bi li se čovjek, što ima više iskustva, trebao manje bojati?

Ili nas iskustva čine toliko opreznima da na kraju postajemo paralizirani?

„Samopouzdanje je ono što imaš prije nego što shvatiš u čemu je problem.”

Woody Allen

Tamo na Kubi svakakav Wodoo se događa pa izgleda da je gđa Georgina ušla u mene. Jer što vrijeme više odmiče to se ja više bojim otputovati.

Svega me počelo biti strah: što ako pogriješim pri kupnji avionske karte? Što ako ne stignem na transfer? Što ako ne budem znala kupiti kartu za Metro, kao jednom prilikom u Rimu? Što ako ne uspijem otvoriti vrata apartmana, jer sad je sve pod šiframa?

Sva ova pitanja moj je splitski kauč proizveo. Što duže na njemu sjedim, to više pitanja imam. Čini se da više nikad neću slobodno putovati. Od ove misli prošla me je jeza.

Panično šaljem prijateljici poruku: „Španjolska? Jug? Idemo?”

Idemo.

ANDALUZIJA

Lijepa, sunčana, topla. Divna.

Predivna. Slična. Poznata. Dosadna.

GIBLARTAR

Afrika iza leđa, gledam je čeznutljivo... e to bi se zvalo putovanje. Od svega, ja sam zapamtila da majmuni imaju mekane dlanove.

MALAGA

Malaga je moj izgubljeni Split. Život na ulicama centra grada. Zara, Mango i stotinu malih dućana, ljudi ulaze i izlaze, restorani puni domaćih, ne samo turista.

Rijeka ljudi koja predvečer izlazi iz jednog od brojnih kazališta u centru grada i hvata mjesto u obližnjim restoranima, ako ne za večeru, onda barem za koji tapas.

CADIZ

Kažu da je mala Havana. A ja znam što znači Havana. Život. Na svakoj ulici, na svakom kantunu. Ples, upoznavanje, spontanost. Odmah sam odjurila u Cadiz, jer moja su putovanja traganja za životom. Gdje ga namirišem, tu ostajem.

Ali u Cadizu ništa od toga.

Cadiz ima Malecon sličan Havani i zalazak sunca. Možeš ponoviti grad, ali ne možeš ponoviti trenutak. Jer život i životnost stvaramo u sebi i širimo uokolo. A onaj koji posudimo od drugih, brzo iščezava.