Crkvene stvari... na Kubi

Foto: Iglesia del Sagrado Corason de Jesus, Havana

 Danas me vodi u crkvu, cvijeće je spremno. Kaže da je obavio sve što je trebalo, odnio je imena mojih pokojnika da ih se na misi blagoslovi ili tako nešto. Izraz lica mu je dostojanstveno ozbiljan. Što je on ozbiljniji oko svega, meni je veći cirkus. Sreća da u ovom kantunu svijeta nema nikoga da svjedoči ovoj mojoj ludosti.

Šta ću obuć?

Sjećam se kako me je jednom svećenik u Vodnjanu u Istri izbacio iz crkve jer sam imala ljetnu haljinu na špaline. Moje golo rame nekoga je uvrijedilo, a nekako mi se čini da Boga nije. Oblačim bijelu košulju s rukavima do ispod lakta i jeans suknju koja je zapravo minica, ali sam je za ovu priliku uspila nategnit skoro do koljena, šta je sigurno, sigurno je.

Crkva je blizu, odma tu u kvartu, već sam nervozna od vrućine, a tek smo izašli iz kuće. Prelazimo široku Calle Zanja, još par koraka i evo nas. Nalijepljena na kaotično šarenilo polu raspadnutih zgrada centra Havane, strši monumentalna špicasta gotika. Kamen! Napokon nešto šta sliči na doma pa makar to bila i crkva. Ulazimo svečano. Od ove bijele košulje osjećam se još svečanije, totalno promašeni dress code. Ulaz je monumentalan i fala ti Bože na skalinama ove crkve nema krepanih kokoša, čiji su dijelovi inače porazbacani ispred santorijanskih crkava, a služe za žrtvovanje u ritualnim obredima. Pritom ne mislim na piletinu iz Konzuma, već na dijelove čitavih životinja.

Yusveidis umače ruku u svetu vodu, križa se, klanja. Ja blejim okolo. U crkvi već neke šjore sjede, pašu se lepezama. Sve isto ko i na Braču, osim šta su ovdje svi u koloru, tamne i svjetlije boje kože, ali mahom u šarenilu od odjeće, nema bračkih u crno zamotanih vječnih udovica. Havanske gospođe došle su ranije da bi se u miru pomolile i uhvatile dobra mjesta. Sjetih se svoje none na Braču.

Crkva bruji velikim ventilatorima koji stvaraju ugodan zvuk, iako ne pomažu pretjerano u hlađenju. Vrućina je na Kubi mokra i momentalno sam zažalila bijelu košulju s rukavima koja mi se već zalijepila za kožu. Ovdje nitko nije uvrijeđen golim ženskim ramenima, gospođe nose raznobojne majice na špaline, uske rebe zavrnute iznad koljena, ima tu i velikih količina čipke, tradicionalnih afričkih turbana…

Foto: Mix religija na Kubi

Yusveidis me vodi uokolo, pokazuje relikvije. Sa zidova crkve u mene bulje sveci. Momentalno osjećam krivnju od tih pogleda, iako ne znam zbog čega. To je neka arhaična, kolektivna, kršćanska krivnja, tek tako preventivna, da ti ne bi šta grešno slučajno palo na pamet. Razgledavamo kipove svetaca, ovde je sveti Franjo crnac, al i dalje je sveti Franjo. Razmišljam kako je u Kini Franjo vjerojatno kosook. Opisuje mi ostale svece koji su na Kubi fusion kršćanske i sanotorijanske vjere, Ochun je sveta Marija; njima crna, nama bijela. Dodatni dokaz ludosti rasizma.

Sjedimo na drvenoj klupi, on pazi da sam taman koliko treba udaljena od ventilatora. U plavoj je majici, crn, mišićav i potpuno spreman za ženidbu. Ja… ja se zajebajen i ne mislim uskoro drugačije. Ipak, ne znam da li zbog moje bijele košulje ili zato što smo u paru, ali osjećam se nekako važno i svečano. Seksi je igrati se da imam muža, kao da smo obitelj, to nam veliča važnost. Supružnici su ipak važniji od ostalih ljudi.

Gluposti u glavi prekida mi dolazak svećenika, šunja se neprimjetno od negdje s backstagea, slaže čaše po oltaru, briše ih s uštirkanom bijelom krpom (ko da već nisu obrisane). Mora da su satovi držanja mise u svijetu standardizirani. Nizak, sijed i s bradom, simpatičnog okruglog lica pozdravlja narod i pali kazetofon. Kreće muzika, naravno pretjerano glasna, zvuči kao dječja pjesmica, vesela i razigrana pa u tom tonu ustaju i gospođe u šarenim majicama, počinju pjevati i plesati, pop se ljulja, mrda, pleše mu bijela haljina kojom je pokriven, Bogte di sam ja ovo?

Eso es Kuba.

Drugog dijela mise se ne sjećam zbog dosade.

Nosotros, vosotros, a ellos … nama, vama, njima, ovima, onima, jedino što razumijem na španjolskom. Na ovoj crkvenoj klupi opet imam osam godina, osvrćem se oko sebe ne bi li mi oko uhvatilo što zanimljivo… vidi, vidi, još poneki turist. Yusveidis mi upućuje prijekoran pogled, trebala bih se uozbiljiti i smiriti, jer je zabavi i veselju u crkvi nije mjesto. Paradoks naše vjere i religije; kao Bog je ljubav i radost, a po crkvama samo mrgudi, krv, mučenja, krivnje, grijesi, patnja… čovjek bi rekao Pakao, a ne Božja kuća.

Šapatom mi nagovještava centralni dio misne svečanosti, ono zbog čega smo danas tu. A ja sam tu da mi Bog skine prokletstvo, sjenu oca koja mi stvara probleme u životu. A to će se dogoditi danas, tako što sam platila misu za svoje pokojnike, reče mi Yusveidis. Iskreno niti se ne sjećam kad sam mu dala novac za to. Stalno nešto pita i ja stalno dajem pa i ne znam kad je lova otišla u ovom smjeru.

Foto: cvijeće na tržnici u Havani

Objašnjava mi proceduru: sad će neka žena čitati imena pokojnika za koje je uplaćena misa. Kad čujem imena pokojnih članova moje obitelji trebam se ustati i odnijeti cvijeće u jednu od vaza poredanih ispred oltara. Zato trebamo biti tihi i koncentrirani. Razmišljam o koracima. Trebam ustati u ovoj nategnutoj minici, pred svima hodati do oltara, biti jedina plavuša u ovoj crkvi i gotovo čitavoj Havani, ne zapeti, ne pasti, ne osramotiti sebe i svoju pokojnu familiju, položiti cvijeće u vazu, ostati dostojanstvena. Više mi nije smiješno, ponavljam korake u glavi.

Dolazi gospođa sa tri, četiri lista A4 papira. Ako je to sve popis pokojnika onih koji su danas platili misu, iskupila sam sve svoje prošle i buduće grijehe, ostat ćemo ovdje do sutra. Gospođa staje uz bočni, manje važni oltar, stavlja naočale za vid, pozdravlja nas i kreće s čitanjem. Baza je u tome da ne znam kad će prozvati moje mrtve, može u bilo kojem trenutku, zato moram biti koncentrirana.

Foto: St Lazaro, Havana

Čekaj malo, Kubanka na španjolskom treba pročitati Jurjević, Milanović? Šta će sa onim „ć“ na kraju? Počinjem biti svjesna apsurdnosti trenutka. Šta bi sad na ovo sve rekla moja mama Ljubica, Splićanka iz Otoka kod Sinja? Da vidi kako njeno ime proziva crnkinja u crkvi usred glavnog grada Kube? Pa moja mama Kubu ne bi ni našla na zemljopisnoj karti, bar ne iz prve.

Svašta sam joj u životu priuštila, al ovo…

Rodrigues, Gonzales, Fernandez, Gual, Rodrigues, Gual, Hernandez, Rodriguez, Marica Milanovic, Ljubica Jurjevic, Filip Milanovic, Nikola Jurjevic… Evo ih! Dalmatinci na Kubi! Zvuče kao „izbaci uljeza“. Dobro je žena i izgovorila, Ć na kraju zamijenila je sa S.

Ustajem, žustro hvatam bijele ljiljane pokraj sebe, hodam po sredini crkve i ne mogu vjerovati da se upravo događa ovo šta se događa. Vraćam se nazad dostojanstveno odrađenog posla, nisam zapela, nisam pala: „Fala Bogu da je gotovo“ poznate riječi na kraju svake mise.

Amen.