Noć kada sam odlučila odustati
- Irena Jurjević
- 22. svi
- 6 min čitanja
Updated: prije 7 dana
Ulazim u Jaguar. Najnoviji, crni. Vozimo se na generalnu probu, sutra je Noche Cubana. Nekako sam opuštena, jer ovaj put imam sve u nogama, a to znači da je sve pod kontrolom.
U lobiju otmjenog hotela dočekuje nas cijela svita muškaraca poredanih u špalir. Klanjaju se jedan po jedan, klanjam se i ja. U svom dubokom naklonu ispred jednog od njih za oko mi zapnu crne „Kroksice”.
Podižem glavu...
On je malen, u crno svježe obojane kose, odjeven u japanski pomaknuto traper odijelo, s velikim dijamantnim prstenom na ruci. U cijelom tom neskladu leži prikriven istančan stil. Kasnije doznajem da je modni dizajner, voditelj noćnih barova, a sada i jedan od najpoznatijih glazbenih producenata u Japanu.
Svi skupa idemo na večeru. Znam već, večera će trajati dva do tri sata, nisam ja tako zamislila, hoću vidjeti pozornicu na kojoj sutra plešem. Pitam ih mogu li samo na trenutak skoknuti do pozornice prije večere? Čisto da mi duša bude mirna. Da vidim kakav je plesni pod koji već šest mjeseci dogovaramo preko video poziva Split – Tokijo.
„Ne može.”
Naravno.
U Japanu se ne preskače procedura.
U ovoj zemlji nema improvizacije.
I gotovo.
Ulazimo u francuski restoran. U Japanu sam već naučila nit je talijanski restoran talijanski, nit je francuski restoran francuski. Uvijek dobiješ sirovu ribu i alge, kako god okreneš.
Gospođa u crnoj haljini svira violinu. Kreću slijedovi, sve po jedan griz sa po deset minuta pauze između, jer valjda je to otmjeno. Taman da me prođe glad dok čekam sljedeći griz. Prvo sushi pa sushi pa sushi.
A onda specijalitet. Hladna sperma ribe Glovo, s nečim zelenim što klizi preko nje.
Danas mi je i rođendan.
Pa sretan mi bio.
Idu slijedovi, protječu sati, stiže napokon sorbet od naranče, znači da je gotovo. Ali ne, sorbetom se samo prekida okus ribe te sada kreće meso.
Deset je sati navečer, u glavi mi se vrti samo: „Koliko sati ću spavati? Hoću li se uspjeti odmoriti za sutrašnji event? I to ne jedan, nego dva. Japanci vole sve iskoristiti pa plešemo u podne i navečer. Po pet koreografija u svakom eventu.
Ulazim u prostoriju. Zjenice mi se šire, steglo me u grlu.
Ovo je ogromno!
Sve. I sala i ljudi i pozornica. Mix pult, kamere, svjetla. Osjećam da ću se onesvijestiti.
Upoznaju me s majstorom svjetla, i on je najpoznatiji u Japanu.
U šta sam se uvalila?
Zaposlenici razbacani po sali, muvaju se kao mravi. Svi se muvaju.
„Koliko sati ću uspjeti odspavati večeras?”
Krećem prema pozornici da napokon vidim taj pod. Ako je dobar, dobro je sve. Ja ću biti mirna i sve će proći ok.
Zaustavlja me Aiko: „Ne! Stani! Smiješ prići pozornici na udaljenosti od petnaest metara.”
Petnaest metara? Pa ovo je moja generalna proba, ja ću plesati na tom podiju.
„Mi moramo čekati svoj red. Prvo ide generalna od Yuko, onda idu pjevačice, onda vi.”
Deset sati je, to znači da će naša generalna proba početi negdje oko ponoći, a ja ustajem u pet ujutro. I do hotela večeras nam treba sat vremena vožnje.
Pritišće me u plućima. Počinje mi se vrtiti u glavi.
Ovo ne može.
Ovo ne može tako.
Petnaest metara od pozornice. Sve te dane rada, vježbanja. Bolnih mišića. Kronično umornog tijela. Oči mi se pune suzama.
Ne može. Jednostavno ne može. Ovaj put ne može. Sad ću napraviti scenu ako je potrebno. Da, ovdje usred Japana. Ozbiljnog, odgovornog Japana. Pred svim tim organizatorima koji su toliko uložili u nas, u sve ovo. Pred svim ovim važnim...
Sad ili nikad.
Iz torbe vadim svoje plesne cipele i koračam prema pozornici. Nitko ne reagira.
Penjem se na pozornicu, ufff parket, to je jako dobro. Dah mi se smiruje. Ali, šta je ovo? Parket je po metar širine u odvojenim blokovima, između kojih su rupe kao tektonske brazde nakon potresa.
Rupe! U besprijekornom Japanu. Šest mjeseci dogovaranja, pregovaranja, brazde široke par centimetara u koje savršeno stane peta moje plesne cipele. I tamo ostane.
Valjda će ih večeras spojiti, nekako. Valjda. Iz stomaka mi se širi panika, više ništa ne vidim, ne čujem. Vičem preko cijele sale: „Lazaro, dođi vidi pod!”
On će to srediti kao i uvijek. Evo ga stiže. Vidim kako mu preko lica prelazi sjena.
„Mi amor, sve će se to srediti, bit će sve ok.”
Tko će srediti? Kada?
Osjećam kako gubim kontrolu i zadnje ostatke unutarnjeg mira. E pa neka. Nakon svega...
Mojim tijelom više ne upravljam ja, već panika. Zovem Aiko, našu prevoditeljicu, jer ovdje nitko ne priča engleski. Obraćam se ženi s crnom maskom na licu, koja se užurbano muva po pozornici. Ona je voditeljica, vidim joj samo oči i guste franzete.
„Pod ima rupe. Šta ćemo s tim?”
Žena brlja nešto na japanskom ispod maske. Brlja i Aiko.
„Vaša proba je zadnja, morate čekati”, kaže mi Aiko.
Suze mi probijaju. Ne mogu više. Eto plačem. Plačem usred Japana u kojem nitko nikad nije vidio suze, a još manje scenu. Plačem nasred pozornice, jer po prvi put u životu si to dopuštam. Da je moje važno.
Jednostavno neću plesati na ovome.
Misao mi se lomi na dva dijela: neću, i onaj poznati: znaš da ne možeš ići toliko daleko.
Znam. Moram ovo otplesati.
Lazaro stiže sa selotejpom: „Ovo ćemo kao u Zadru.”
Selotejp! Da još manje vidim di je rupa.
Sutra je Noche Cubana i ja moram moći plesati na ovome, uzimam selotejp i bacam se na posao. Dolazi žena s maskom i opet nešto užurbano govori. Ne smijem to ja raditi, to rade radnici. Moramo čekati.
„Ako ja večeras ne dobijem slom živaca...!” Sad sam već prešla na hrvatski i nastavljam lijepiti. Izgleda da me napokon shvatila. Trče radnici, trči ona, uzimaju mi selotejp iz ruku, bacaju se na koljena. Cipelom snažno gazim pukotine između parketa, ne bi li se selotejp zadržao, jer je to samo onaj smeđi, za kartone.
Opet ne.
Aiko mi objašnjava kako ja to ne smijem raditi, jer je to njihov posao, a ne moj. Ja trebam stajati sa strane i čekati.
Sad mi sve to već zvuči kao dosadna „japanska buba” u uhu. Gazim selotejp, rukama, nogama, situacija na podu nije bolja, ali bar izgleda tako.
Čujem kubansku Rumbu s monitora. Lazaro je s ton majstorima, znači idemo preko reda. Kreće naša generalna proba.
AGONIJA U GLAMUROZNOM KREVETU
Dolazim u hotel u jedan u noći. Ustajem za četiri sata.
Sve je izgubljeno.
Spavat ću svega par sati. Mjeseci i mjeseci pripreme za ništa. Sutra ću biti zgažena.
U kupaoni je mrak, naravno. U ovakvim hotelima luksuz znači da vidiš samo ono lijepo. Crni mramor, mesing, zlato. Pazim samo da ne opletem rukom u nešto. Sutra plešem.
Zatvaram oči.
Moram sad odmah početi spavati.
Ne spavam.
Sutra ću na pozornicu s onim osjećajem u tijelu kad znam da bi se u svakom trenutku mogla srušiti.
Srce mi lupa. Ispod zatvorenih kapaka ne mogu zatvoriti oči.
Šta je ovo?
Nije strah.
Ovo je adrenalin. Tijelo mi je spremno kao da ujutro ide u rat.
U rat, a ne na plesni podij.
Sutra plešem dva eventa.
Četiristo ljudi. Ozbiljnih Japanaca koji su kupili skupe ulaznice.
I sad bih se ja trebala popeti na pozornicu i plesati?
Ja?
Šta je meni ovo trebalo?
Ja imam svoj život, pisanje, putovanja. Nitko normalan ovo ne radi.
Ne. Ovaj put ću jednostavno odustati. Napravit ću kompletni skandal ako treba. Vratit ću novac organizatoru i idem doma. Sutra idem doma.
I više se nikad neću popeti na pozornicu.
Kakvo olakšanje.
A Lazaro? Kad mu kažem da odustajem?
Preživjet će.
Zadnji put kad sam pogledala na sat bilo je četiri ujutro. A onda sam zaspala.
Sat je zvonio u pet.
Budim se osvježena kao da sam spavala cijelu noć.
Okej, idemo to odraditi danas.
NA POZORNICI
Penjem se.
Mozak mi je čist i i oštar.
Promatra: publiku, dva velika svjetla uperena u mene, a dogovorili smo da će biti ugašena, fotografa u lijevom uglu, ton majstora u desnom.
U prvim redovima sjede gospođe zakopčane do grla. Sako na dolčevitu. Zlatni broševi do ispod nosa. Kratka ravno ošišana kosa. Ulizane punđe. Bijelo napudrana lica; meka i stroga u isto vrijeme. Neke su od njih u tradicionalnim kimonima.
Ja sam u japanskom filmu iz sedamdesetih.
Gdje su nestala sva moja pitanja? Gdje je strah?
Ovdje osjećam samo moć.
Zadatak se mora odraditi. Majstorski.
Na pozornicu ulazi i Lazaro, staje ispred mene i znam: sad je to to. Krećemo. Oštrim sluh na glazbu, hvatam prvi ocho. Srce mi lupa. Tražim noge, osjet u stopalima. Tamo trebam ostati i bit će sve u redu.
U okretu koji dobro znam pogled mi padne na publiku. Razabirem bijela, ukočena lica.
Što li misle iza ovih „gejšastih” maski?
Zbunila me ova misao. Ne smijem to više raditi.
Prisjećam se Lazarovih riječi: „Uopće ni malo nije bitno što se tamo u publici događa. Ne obraćaj pažnju na to. Bitno je samo da se ti i ja ovdje dobro zabavljamo. Za to smo došli. I mi ćemo se zabaviti.”
Okrećem glavu prema njemu, od sada je njegovo lice moja vodilja. Smijem se. Vraćam se u svoje tijelo i počinjem uživati.
Sada Noche Cubana može početi.
Komentari