U Hostess baru u Japanu
- Irena Jurjević
- prije 21 sat
- 4 min čitanja
Kad sam prije dolaska u Japan istraživala posebnosti te zemlje, za oko mi je zapela informacija da mnogi Japanci i Japanke nakon posla idu Host i Hostess klubove.
Bogate business žene nemaju vremena za privatni život pa ga nadomještaju u Host klubovima, s mladim i ljepuškastim muškarcima.
U Japanu sam kasnije doznala da su to uglavnom druženja uz piće u kojima Hostovi daju ženama ono što im treba: komplimente kako su lijepe i privlačne, romantiku pa se mnoge od tih žena i zaljube.
A onda postane divlje, jer moraju pustiti svog Hosta; svoju ljubav, da radi svoj posao s drugim ženama.
Naravno da sam odmah htjela posjetiti Host klub, vidjeti kako to izgleda, kakve žene tamo odlaze. I kakav je to osjećaj da ti netko za tvoj novac cijelu večer govori kako si divna? Vrijedno istraživanja.
Samo, kako ću to reći mužu?
„Ljubavi, idem u Host klub istraživati za članak.” Nešto mislim da mu ne bi najbolje sjela ta ideja.
To sam prepustila Svemiru i otišla u Japan.
U živoj i neonskoj ulici penjemo se na prvi kat zamračenog ulaza. Ulazimo u mali kafić/klub, zapravo više sliči na nečiji privatni dnevni boravak. Šank s velikim vazama punim svježeg cvijeća, nekoliko kožnih separea skromnog dizajna. U jednom od separea sjedi gospodin u odijelu i gospođa u tradicionalnom kimonu.
U ovoj zemlji sve je skriveno pa tako i odnosi među ljudima. Nikad ne znaš tko je kome što i tko gdje sjedi u hijerarhiji.
U pozadini svira tiha klasična glazba; europski klasicizam čudno zvuči u Japanu.
Večeras smo došli plesati dvije koreografije za prijatelje naših prijatelja, da vide Salsu, da upoznaju kubansku Rumbu.
Svi su tu, dočekuju nas s osmijesima i dubokim naklonima. Ima jedan specifičan pokret rukom kojim te Japanci usmjeravaju gdje trebaš ići, stati u red ili hodati po traci - pa odlazimo u garderobu.
Sve je spremno, našim nastupom večer počinje. Izgleda da su svi posjetitelji ovog kluba jako spremni i uzbuđeni, jer nas dočekuje špalir nasmijanih i razdraganih mladih djevojaka te muškaraca u crnim odijelima.
One su redom u haljinicama iznad koljena, od pliša i satena sa prebačenim umjetnim krznima oko vrata. Klasično - otmjeni stil, ali jeftinih materijala.
A ja?
Ja u šljokičavoj haljini s visokim izrezom i resicama plešem Salsu u noćnom klubu u Japanu.
Osjećam nelagodne trnce po rukama. Pa ja to ne bi smjela raditi. To upropaštava moj ugled ozbiljne psihoterapeutkinje. Ja bi trebala nastaviti biti ozbiljna i mirna, u bijeloj fotelji svog ureda.
Šta je tu je, ne mogu više. Ne mogu biti samo ozbiljna i gotovo.
Gledam japanske mršave ženice s krznima, sve mi nešto čudna ova publika. Izgledaju kao da su na zadatku, a ne na večernjem odmoru i druženju. Pitam Aiko: „U Kakvom smo mi ovo klubu?”
„Ovo je Hostess klub”, odgovara mi.
„Aha. A šta je to Hostess klub?”
„To su klubovi gdje se muškarci poslije posla dolaze družiti sa hostesama te se opustiti od stresa.”
„Aha... A koliko košta sat vremena s hostesom?”
„To je različito, ovisi koju hostesu muškarac izabere. Uglavnom oko 20 eura.”
Svemir je očito htio ovaj članak.
Prilazim separeu, svi su se već poredali. Glavni muškarac u odijelu i do njega stisnuta mlada hostesa. Pored njih sjede dvije starije gospođe. Jedna je vlasnica otmjenog sushi bara u centru grada.
U finoj je crnoj košulji sa velikim Coco Chanel brošem. Druga je podeblja gospođa, predsjednica tvrtke. Bijelog okruglog lica i crvenih usana, hladi se s velikom Diorovom lepezom. Nije vruće, ali je otmjeno. Na stolu je boca od nekoliko litara najskupljeg šampanjca.
U separeu sjede i poredane hostese. Izgledaju kao trinaestogodišnje djevojčice u nevinim haljinicama, stisnutih koljena. U Japanu nikad ne znaš koliko tko ima godina i apsolutni je imperativ izgledati kao djevojčica ili dječak – do smrti.
S druge strane stola sjedi Lazaro i baš gledam se kako mu se, skoro pa u krilo, uvaljuje hostesa. Lazaro me hvata za ruku i privlači k sebi, hostesa se pomiče da sjednem pored njega.
Atmosfera je opuštena, ovdje svatko zna koja mu je uloga i što treba raditi, koliko se i kome smiješiti. Možda je baš zato atmosfera tako mirna i opuštena. Nitko ne pokušava biti stvaran.
Hostesa u bordo haljinici, umjesto Lazara, sad ispituje mene. Odakle sam, aha Split, ona je bila u Dubrovniku, Dubrovnik je lijep, uči španjolski jezik na Duolingu, a ja, gdje sam ja naučila španjolski?
Skoro sam požalila što nije ostala sjediti kraj Lazara. Ako me išta ubija onda su to površni razgovori u kojima ni meni ni drugoj osobi uopće nije važno to što pričamo – ispunjavamo zrak zvukom.
A ja bi je najradije pitala što je tjera da radi kao hostesa? Ja bi je pitala ima li dijete ili radi za džeparac? Da li i ona može birati koga će zabavljati tu večer? Eto, to bi je ja pitala.
Uzimam čašu s mineralnom da se odmorim od tog razgovora, ona se meškolji, nježno mi dodiruje nadlakticu te mi se s blagim osmijehom unosi u lice: „Što ti se najviše svidjelo u Japanu?”
Na trenutak mi pogled privuku gospođe Coco Chanel i Dior koje nešto šapuću te pokazuju na mene i Lazara. Gospođa Chanel raznježenog lica i gotovo suznih očiju pokazuje na moju ruku koju Lazaro nehajno i automatski drži u svom krilu.
„Ovo je prekrasno”, komentira jedna od njih.
I tada shvaćam sve ono što danima već gledam. U ovoj zemlji nema dodira, zagrljaja, pogleda. Sve se treba sakriti, pokriti; spustiti pogled, maknuti od javnosti.
Gledam ih i pitam se prije koliko godina su zadnji put dotaknule ruku svoga muža.
Jer tradicionalni brakovi u Japanu su samo formalnost. Završe nakon dvije godine; kad nestane zaljubljenosti, kad se napravi dijete. Najčešće supružnici žive potpuno odvojenim životima, svatko u svojoj sobi, a oni bogatiji žive u odvojenim stanovima. „Da ne smetaju jedan drugome”.
S leđa mi prilazi mlađi muškarac u odijelu te mi diskretno daje bijelu kuvertu.
„For dancing” kaže.
U otmjenom japanskom Hostess klubu, u sjajnoj haljini visokog proreza, od muškarca dobivam kuvertu. Ne, ja nisam ista kao i one, ja sam ovo dobila za ples.
Zašto se onda osjećam nelagodno?
Komentari