Taxist iz Havane koji čita misli
- Irena Jurjević
- Jul 23
- 3 min čitanja
Updated: Oct 27
Kad sam rekla da idem istraživati Kubu nisam mislila na odlazak kod doktora, ali eto očito je tako trebalo biti. Upala sinusa… stres, strah, vrući tropski zrak učinili su svoje.
Spuštam se u Neptuno, ulicu u kojoj vozi taxi colectivo (jeftini kubanski taksi, Lade, oldtimeri). Jutros mi staje prvi u nizu. „Dobro jutro, idem u kliniku u Miramar (lijepi i bogatiji dio grada, s privatnim kućama, palmama… plažom i zelenilom).
„20 CUC (20 eura)“, reče on. Prasnem u smijeh, a onda se i on počeo glasno smijati. „Ma senor, vi se šalite! Ja nisam turist, živim ovdje, 5 CUC najviše.“ Pokazuje mi mot glavom da uđem. „Znate, ja sam iz Croacia, to je bivša Jugoslavija, mi nismo baš bogati ko Njemci.“ Ova mi priča ovdje uvijek dobro prolazi s taxistima. Komunizam kod njih, bivši komunizam kod nas, razumijemo se. Kubanci su imali iste crtane filmove kao i mi; „Lolek i Bolek“, „A je to“, „Gustav“…
Stražnjica mi se lijepi za iskidanu kožu na sjedalu, prozor je širom otvoren, jer se niti ne može zatvoriti, ima nešto svečano voziti se u ovim oldtimerima. Ugodna je ćakula s taksistom, ovdje nema živčanog i namrgođenog čovjeka.
U klinici.
Hm… kao u najskupljem hotelu, sve mi nešto čudno. Otvaraju mi vrata, medicinske sestre nasmijane, vode me kroz hodnike, sve čisto, uglađeno, liječnici srdačni, odgovaraju mi na pitanja s osmjehom. Nešto je krivo jutros. U čekaonici iznad akvarija s ribama dvoje majstora stavljaju sliku na zid. Liječnik sa stetoskopom oko vrata, stariji gospodin, pomaže im, uzima čekić i rade skupa! Di sam ja ovo jutros?
Znači, obična upala sinusa… curi nos, boli glava. Vode me kod specijaliste. Doktorica priča tečno engleski, pregledava me kao što me nitko do sad u Hrvatskoj nije pregledao, gura neke tuljke u uši, nos… Još ću i na operaciji završit. A lipo sam se prije puta zezala na temu kako Kuba ima najbolje razvijeno zdravstvo na svijetu pa ako se mislim razbolit, onda bi to trebala tamo. Eto, Svemir je učinio svoje. Doktorica mi dala puste lijekove, i naravno predložila operaciju ako je kronično. „Hvala, hvala, ne bih hvala. Doviđenja.“ Crta!
Kasnije doznajem da je ovo privatna klinika za strance koji žive na Kubi. Sad mi je jasnije.
U apoteci klinike plaćam skupe lijekove. Međutim, u novčaniku mi ostala neka sića za taxi za povratak. A do doma ima cca dva sata hoda po tropskoj pržini.
Y ahora que?
Pitam ženu na blagajni imam li dovoljno za nazad (budući još ne kužim koliko kubanskih pesosa je ovih drugih novaca za strance) istresem sve novce iz novčanika. Kaže ona meni „Si, si, dovoljno je“ i nastavi nešto na super brzom kubanskom španjolskom, ništa je ne razumijem, nisam baš sigurna da je u pravu. Iza mene se stvara red, ne mogu je pilat dalje, nema mi druge moram riskirat.
Na aveniji se zaustavlja taxi, ovaj se pak šali sa 10 CUC. Ista priča, ajde može za 5 CUC. Sjedam do taksista svjesna da u novčaniku možda imam manje od 1 CUC. Nemam pojma šta ću, pravim se kao da je sve u redu. U taksiju trešti reggeaton na najjače, po putu skuplja nove putnike, redom sve Kubanci, ima nas šest. Iznutra me grize pomisao da se vozim totalno bez para, nije u redu brate mili. Tjeskoba me hvata, stišćem torbu u rukama, al izvana sam kao skroz cool.
Dolazimo na moju destinaciju na dnu ulice Belascoain. Pitam ga „Koliko?“
Nasmije se, trkne me po ramenu i kaže „Za tebe ništa.“
„Kakooo? Kako mislite ništa?“
„Ništa“, kaže on meni s osmjehom i pošalje mi poljubac.
Izlazim van, razrogačenih očiju. Šta se sad upravo dogodilo? Nikad, dakle nikad i nigdje nešto slično nisam doživjela. Kako? Zašto? U ovoj sirotinjskoj Kubi? Pred svim Kubancima u autu? Jebomepas ako ovaj ne čita misli.
Komentari