U frizerskom salonu - La isla bonita...
- Irena Jurjević
- 10. srp
- 2 min čitanja
Updated: 17. lis
Tisuću devetsto osamdeset četvrta je.
Kasno je popodne u frizerskom salonu u Splitu. Vani dere bura, u salonu je ugodno toplo od hauba koje rade punim kapacitetom. Zrakom se širi kiselkasto oštri miris hidrogena i kemikalija za minival. Petak je pa mama radi vodenu trajnu. Žmirka prigušeno neonsko svjetlo, salon je pun žena. Zgužvani časopisi su u opticaju; „Bazar“, „Praktična žena“, „Svijet”. Listanje časopisa iz kojih me zavodljivo gledaju manekenke u sakoima širokih ramena i prugastim majicama, za mene je čista magija.
Frizerka, teta Biba, sa zelenom radnom pregačom i prstima trajno crno-ljubičaste boje, klizi po salonu, koordinira predstavu kao kakav spretni menadžer restorana. Ne samo šišanje, vodene trajne i feniranja, već priče - ženske, splitske. Ona zna sve o svakome. Uvijek sluša zainteresirano, ali prokomentira samo kratko piskutavim glasom.
Volim dolaziti s mamom u frizerski, tu sam uronjena u sigurni ženski svijet. A kad je mami kosa suha, teta Biba me pušta da joj pomažem skidati viklere. Prvo mrežica, onda šarene plastične čačkalice i na kraju metalni vikleri sa bordo laštikom.
“Onda, reci ti meni dušo, jesi bila šta na Braču?” pita me teta Biba već po stoti put ove godine.
“Nisam, na lito ću.”
“Aaaa sigurno ćeš ti nać nekog Bračanina?”
“Nema šanse, nikad otočanina.”
“Ajde, ajde, nemoj tako. Ma šta bi ti falio, imali biste kuću, brodić. Ma sigurno ćeš se ti udat za otočanina.”
“Nema šanse, puna mi je kapa Bračana. Za njima treba samo čistit, prat, ništa ne bi pomogli, a obid mora bit svaki dan”, ponavljam mamine mantre.
„Ajme ćerce, ka da ti je Vlaj bolji“, ubacuje se starija gospođa s glavom ispod haube.
„Meni moj Ante sve oko vrtla i auta oće, ne mogu reć, al da bi u kući prsom maka, nema šanse.“
„Takvi su ti svi“, javi se još jedna glava ispod glasno brujeće haube.
Kolovoz 2018.
Stojim pred ormarom u svojoj kričavo roza sobi, u centru Havane. Ormar je zapravo samo udubina u zidu sa iskrivljenom šipkom po sredini. S vješalica; žica od struje, plavih i bijelih, skidam robu za pranje. Sad nakon mjesec dana Havane ruke su mi crvene od pranja robe u lavandinu. Svaki dan. Dobro da sam donila sapun za robu sa sobom iz Splita.
Čujem kako se netko penje po skalinama do moje sobe. Otvara vrata. Evo njega, briše znoj sa čela: „Buenos dias.“
„Buenos dias,Yusveidis.“
Baca kesu i sebe na krevet: „Que calor...“
„Šta je ovo?“ vadim iz kese njegove kratke gače, bokserice, kapu i sapun.
„To sam ti donio kad budeš prala robu pa da opereš i moje.“
Čekaj, ti si od svoje kuće donio robu i sapun da ih ja operem? Znaš da ja robu perem na ruke!“
Yusveidis me gleda pomalo zbunjeno: „Pa ti si moja ženska“ odgovori, zavodljivo se smješkajući.
Brač, Hvar, Kuba…
Komentari