Kuba 2025. - Svjetlo i mrak
- Irena Jurjević
- 7. stu
- 4 min čitanja
Sjedimo u dnevnom boravku, predvečer je. Cijela familija i susjedi. S televizije trešti salsa, a onda počinje TV novela - sapunica. Uobičajena scena kubanske kuće.
Danas svi članovi ovog dnevnog boravka u ruci drže malu bocu pive, to je poseban dan, jer je došao sin s nevjestom iz Europe i napunio frižider. Svi viču i govore u isti glas, smiju se glasno, trešti tv novela, klima i dva ventilatora u isto vrijeme. Priča se uglavnom o situaciji: siromaštvu i svakodnevnim redukcijama struje. Tuže se Kubanci svakodnevno, tuže se jedni drugima, ali brzo okrenu temu. O svemu o čemu pričaju nekako ubace smjeh, majstori su u tome.
U jednom trenutku black out! Mrak.
Nestala struja. Cijela familija plješće i smije se, ironično naravno, ali bez gorčine. Nema psovanja, nema bijesa ni bunta, samo prihvaćanje. Kuba je kraljica prihvaćanja situacije.
Lazarov brat pali bateriju na koju su spojeni lampa, ventilator i hladnjak. Sjedimo u polumraku, tropska vrućina širi se prostorijom, neće biti struje cijelu noć, a čini se ni spavanja. Svi smo i dalje tu, zajedno u dnevnom boravku, razgovaramo, družimo se, pokušavamo hladiti lepezama, smijemo se.
Budim se u tri sata u noći, ne mogu više spavati, budi me Jat lag i nesnosna vrućina, jer klima ne radi, struja nije došla. Spuštam se u kuhinju i uz svjetlo mobitela kuham kavu. U predvorju kuće sjedi barba, čita novine i sluša radio na akumulator.
„Šta je, ni Vi ne možete spavati?“ pitam ga.
„A ne, nije to, čuvam motor-trokolicu da ga ne ukradu. Noćas je moja smjena, još mi je ostalo malo, uskoro će se razdaniti.“
Taj plavi motorin smješten u predvorju/dvorištu kuće pravo je bogatstvo za familiju, donosi vrlo malu, ali jedinu zaradu, a vozi ga drugi barba kao taxi po Havani.
TRISTEZA (TUGA)
Lazaro i ja već danima lutamo po ulicama Havane Vieja, tražimo onaj stari čar, gdje smo se upoznali, gdje smo plesali. Sanjala sam ovaj trenutak zadnjih godina, nas dvoje ruku pod ruku po ulicama Havane, jer baš kad je sve počelo, počeo je i Covid, morala sam otići, vratiti se u Evropu. Iako smo se nakon Covid-a našli u Evropi i od tada smo nerazdvojni, moja fantazija nekako je ostala nedovršena. Jer nas dvoje nikad nismo šetali skupa ulicama Havane ni hodali bosi po tropskoj plaži, sve to ostalo je zatočeno u mojim snovima.
I evo nas sad, mi, stvarni, zajedno, napokon tu. Samo, u ovoj stvarnosti ulice su izgubile sjaj, vesela galama se stišala. Predvečerja su neuobičajeno tiha i prazna ovoga ljeta, turizam je zamro, a s njim nestala je svo ono salsa ludilo i živost ovoga grada.
Ljudi ispred kuća u Havana Vieja, nekad Lazarovi susjedi, gledaju nas kao turiste „Šta se od ovih dvoje može dobiti?“
Izubijani i umorni od vrućine i tuge, spuštamo se prema Plaza del Armas. Da odmorimo, da se saberemo. Tu i tamo na nekom kantunu mali je restoran koji grčevito pokušava održati stari šarm. Tradicionalni bend svira veselu Guantarameru, ali u gladi i očaju izmučene Kube izgleda zapravo groteskno. Konobari nas gnjave da uđemo, da ostavimo svoje evropske novce, a mi bi nekako najradije pobjegli s Kube, odmah i sad.
U daljini se čuje zvuk trube.
Bolero. Onakav od kojega ti se naježi cijelo tijelo i duša ga prepoznaje. Mlađi muškarac sjedi na skalini i svira. Za sebe, beskrajno tužno i divno u isto vrijeme.
„Čovječe, ti sviraš Kubu! Upravo onakvu kakva je danas“, uzviknula sam.
Ponudila sam mu novac, ali je odbio. Takvo nešto ovdje se rijetko događa.
Slušamo ga u tišini. Jedva izgovaram riječi pokušavajući zaustaviti suze: „Znaš, ovo što si ti meni danas poklonio, neprocjenjivo je. Jedino što ti zauzvrat mogu dati je novac. Zato, molim te, uzmi, znam da ti treba, a mene će usrećiti.“
Ostali smo sjediti s njim na toj skalini.
Zove se Rafael. Glazbenik je, bez posla i novca. Njegov otac bio je akademski glazbenik i svirao u poznatom bendu na Kubi. Priča se nastavila na ples.
„Znaš Rafael, Lazara i mene spojio je Son Cubano, od kad se znamo plešemo ga, uvukao nam se pod kožu.“
„Aaa, Son Cubano! Ja sam iz Santiago de Cuba, tamo Son ima posebnu kadencu, žena pleše ovo…“ ustaje i strastveno nam objašnjava pokrete tijelom koji su specifični za tu pokrajinu i slabo poznati u plesnom svijetu. Vidi se, on zna znanje.
Ovaj mladi čovjek preslika je današnje Kube. Talent, potencijal, svira s prepuno strasti, ima toliko umjetničkog znanja, istovremeno mršav, gladan, izubijanih snova.
Kaže Lazaro: „Svira da ne poludi, svira za sebe. Pretače svoju bol u melodiju, jer nema što drugo.“
Tog dana nas dvoje otišli smo kući s licem mokrim od suza, koje nikako nismo uspjeli zaustaviti.
Ova Kuba uvijek ti nekako slomi srce.
Komentari