Neke želje su neostvarive ili...?
- Irena Jurjević
- 19. svi
- 2 min čitanja
Updated: 17. lis
Havana, upravo par dana prije početka Covida, zadnji dani nekog starog svijeta. Tu večer pozvao me je u kazalište; prvo na generalnu probu, a potom na predstavu, njegova plesna trupa je nastupala.
GENERALNA PROBA
Praznim kazalištem odzvanjaju koraci plesača u trikoima i majicama, potpuno predanima treningu. Čini se da je prava magija upravo tamo među njima; na pozornici. Magija znoja, stvaranja, pogrešaka i savladavanja. Ovo je njihova interna magija, nju ne dijele s publikom, ali ja je osjećam.
Netom prije početka predstave pozvao me je da upoznam njegove plesače. Stajali smo u osvijetljenom hodniku kazališta. Okupio je svoje plesače u krug, držali su se za ruke.
"Mucha mierda!" poviknuli su u glas, za dobru energiju na nastupu.
Promatrala sam ih sa strane, bili su magični. Sama činjenica da su plesači, za mene bila je magija. A onda to zajedništvo, umjetnost, dobra vibra... Mora da je moja duša poželjela TO, baš to! Biti plesač u njegovoj ekipi.
Ja nisam poželjela ništa ili bar mislim da nisam, jer takvo nešto ne možeš poželjeti zapravo i za stvarno. Prošlo je pola mog života i to je sada je nemoguće, trebalo bi krenuti sve ispočetka u nekom novom životu, u nekom tropskom gradu.
Neke želje su neostvarive, šta ćeš. Povukla sam se u mrak kazališta i promatrala plesne trupe kako se izmjenjuju.
Čekala sam početak predstave. Sva okupana inspiracijom počela sam pisati svoju "Amelie u Havani" i zaboravila na magiju koja se netom dogodila u hodniku kazališta.
Povukla sam se u mračno gledalište teatra i promatrala.
No, izgleda da ONO ŠTO DUŠA ZAPIŠE, SVEMIR NE ZABORAVLJA.
Isti datum, pet godina kasnije. On, ja i naša plesna trupa. U kazalištu u Splitu. Neke želje su neostvarive ili...?
Komentari