Jedne srijede u Havani

Foto: Calle San Miguel, Centro Havana

Danas me vodi u crkvu, cvijeće je spremno. Kaže da je obavio sve što je trebalo, odnio je imena mojih pokojnika da ih se na misi blagoslovi ili tako nešto. Izraz lica mu je dostojanstveno ozbiljan. Što je on ozbiljniji oko svega, meni je veći cirkus. Sreća da u ovom kantunu svijeta nema nikoga da svjedoči ovoj mojoj ludosti.

Šta ću obuć za crkvu?

Sjećam se kako me je jednom svećenik u Vodnjanu u Istri izbacio iz crkve, jer sam imala ljetnu haljinu na špaline. Moje golo rame nekoga je uvrijedilo, a nekako mi se čini da Boga nije. Oblačim bijelu košulju s rukavima do ispod lakta i jeans suknju koja je zapravo minica, ali sam je za ovu priliku uspila nategnit skoro do koljena.

Crkva je blizu, odma tu u kvartu. Vani je skoro četrdeset stupnjeva sa devedeset posto vlage. Tropska vrućina mi je nepodnošljiva, već sam nervozna, a tek smo izašli iz kuće. Prelazimo široku calle Zanja, još par koraka i evo nas. Iz kaotičnog šarenila polu-raspadnutih zgrada centra Havane, izranja monumentalna špicasta gotika. Kamen. Napokon nešto poznato, nešto šta sliči na doma, pa makar to bila i crkva.

Ulazimo lagano, svečano. Od ove bijele košulje osjećam se još svečanije, totalno sam promašila dress code. Ulaz je monumentalan i fala ti Bože na skalinama ove crkve nema krepanih kokoši, čiji su dijelovi inače porazbacani ispred santorijanskih crkava. Te kokoši služe za žrtvovanje u ritualnim obredima. Pritom ne mislim na piletinu iz Konzuma, već na dijelove čitavih životinja s perjem, glavama i nogama.

Yusveidis umače ruku u svetu vodu, križa se, klanja, ja blejim okolo. U crkvi već neke šjore sjede, pašu se lepezama. Ovdje je sve isto kao i u crkvi iz mog djetinjstva na Braču, osim šta su ovdje svi u koloru, tamne i svjetlije boje kože, ali mahom u šarenilu od odjeće, nema u crno zamotanih vječnih udovica kao u Dalmaciji. Havanske gospođe došle su ranije da bi se u miru pomolile i uhvatile dobra mjesta.U hlačama do koljena su i majicama na špaline. Ima tu i velikih količina čipke, tradicionalnih afričkih turbana. Ovdje se smije.

Gospođe u crkvi nose raznobojne majice na špaline, uske rebe zavrnute iznad koljena, ima tu i velikih količina čipke, tradicionalnih afričkih turbana…

Crkva bruji velikim ventilatorima koji stvaraju umirujući zvuk, iako ne pomažu pretjerano u hlađenju. Vrućina je na Kubi mokra i momentalno sam zažalila bijelu košulju s rukavima koja mi se već zalijepila za kožu. Tropski raj ugodniji je na slikama Internetu.

Foto: dječji vrtić, Havana, Cuba

Yusveidis me vodi uokolo, pokazuje relikvije. Sa zidova u mene bulje sveci. Momentalno osjećam krivnju od tih pogleda, iako ne znam zašto. To je neka arhaična, kolektivna, kršćanska krivnja, tek tako, preventivna, da ti ne bi šta grešno slučajno palo na pamet. Razgledavamo kipove svetaca, ovdje je sveti Franjo crnac, al i dalje je sveti Franjo. Razmišljam kako je u Kini Franjo vjerojatno kosook. Opisuje mi ostale svece koji su na Kubi spoj kršćanske i sanotorijanske vjere, Ochun je sveta Marija; njima crna, nama bijela.

Sjedimo na drvenoj klupi, on muški pazi da sam taman koliko treba udaljena od ventilatora, da mi je ugodno. U plavoj je majici, crn, mišićav i potpuno spreman za ženidbu. Ja… ja se zajebavam i ne mislim tako skoro postat ozbiljna. Ipak, ne znam da li zbog moje bijele košulje ili zato što smo u paru, ali osjećam se nekako važno, dostojanstveno. Seksi je igrati se da imam muža, kao da smo obitelj. Imati muža uvijek veliča važnost ženi.

Tijek mojih privatnih gluposti u glavi prekida dolazak svećenika, šunja se neprimjetno od negdje s backstage-a, slaže čaše po oltaru, briše ih s uštirkanom bijelom krpom (ko da već nisu obrisane). Mora da su satovi držanja mise u svijetu standardizirani. Nizak, sijed i s bradom, simpatičnog okruglog lica pozdravlja narod i pali kazetofon. Kreće muzika, naravno pretjerano glasna, vesela i razigrana pa u tom tonu ustaju i gospođe u šarenim majicama, počinju pjevati i plesati, pop se ljulja, mrda… Eso es Kuba.

Drugog dijela mise se ne sjećam, jer sam utonula u dosadu. Nosotros, ustedes, a ellos … nama, vama, njima, ovima, onima, jedino je što razumijem na španjolskom. Na ovoj crkvenoj klupi opet imam osam godina, osvrćem se oko sebe ne bi li mi oko uhvatilo što zanimljivo… Vidi, vidi, još poneki turist. Yusveidis mi upućuje prijekoran pogled, trebala bih se uozbiljiti, jer je zabavi u crkvi nije mjesto.

Foto: Mercado, Havana, Cuba

Šapatom mi nagovještava centralni dio misne svečanosti, ono zbog čega smo tu. A ja sam tu da mi Bog skine usud, sjenu oca koja mi stvara probleme u našoj vezi i životu. Vidiš, da sam bar prije znala kako je lako riješiti dady issue. A to će se dogoditi danas, tako što sam platila misu za svoje pokojnike. Iskreno niti se ne sjećam kad sam mu dala novac za to. Stalno pita i ja stalno dajem pa i ne znam kad je lova otišla u ovom smjeru.

Objašnjava mi proceduru: sad će neka žena čitati imena pokojnika za koje je uplaćena misa. Kad čujem imena pokojnih članova moje obitelji trebam se ustati i odnijeti cvijeće u jednu od vaza poredanih ispred oltara. Zato trebamo biti tihi i koncentrirani. Razmišljam o koracima. Trebam ustati u ovoj nategnutoj minici, pred svima hodati do oltara, biti jedina plavuša u ovoj crkvi i gotovo čitavoj Havani, ne zapeti, ne pasti, ne osramotiti sebe i svoju pokojnu familiju, položiti cvijeće u vazu, vratiti se dostojanstveno do klupe. Ponavljam korake u glavi.

Dolazi gospođa sa tri, četiri lista A4 papira ispisanih dugačkim popisima pokojnika. Ako su to sve familije onih koji su danas platili misu, iskupila sam sve svoje prošle i buduće grijehe, ostajemo zatočeni u crkvi do sutra. Gospođa staje uz bočni, manji oltar, stavlja naočale za vid, „Buenas tardes“, i kreće s čitanjem. Baza je u tome da ne znam kad će prozvati moje mrtve, može u bilo kojem trenutku, zato moram biti na oprezu. Baš me zanima kako će se Kubanka na španjolskom nositi sa onim „ć“ na kraju Jurjević i Milanović?

 „O bogte, šta bi rekla moja mama Ljubica iz Otoka kod Sinja da vidi kako njeno ime proziva crnkinja u crkvi usred glavnog grada Kube?“ Svašta sam joj u životu priuštila, al ovo…

Rodrigues, Gonzales, Fernandez, Rodrigues, Hernandez, Rodriguez, Marica Milanovic, Ljubica Jurjevic, Filip Milanovic, Nikola Jurjevic… Evo ih! Dalmatinci na Kubi, zvuče kao „izbaci uljeza“.

Ali, uspila je. Ustajem, žustro hvatam bijele ljiljane pokraj sebe, hodam po sredini crkve. Pitar, ljiljani, udah, izdah, vraćam se nazad dostojanstveno odrađenog posla. Nisam zapela, nisam pala: Amen.

A nisam se ni udala. Dobro je.

SAVJETOVANJE & PSIHOTERAPIJA

s Irenom Jurjević