Između

Foto: Kaštel Lukšić

Stojim ispred vrata.

Iza mene je prošlost. Ugledna karijera respektabilne psihoterapeutkinje - Irene Jurjević. Moj Identitet. Moj dragi identitet za kojeg sam se kao lavica borila, a onda ga godinama njegovala – tiho, strpljivo, mirno. Ponos života mog.

Ispred mene su vrata.

Tek odškrinuta pa nazirem… šarenilo: neuredna pozornica, scenografija u nastajanju, znojna plesna dvorana, u kutu bačene izlizane plesne cipele i veliki reflektori. U daljini se čuje brujanje aviona, prigušena salsa, ljudski žamor. Divno je. Moje je. Kreativni kaos, umjetnost u nastajanju, ne mogu mu odoljeti.

„Ali od toga se ne živi.“

Da, trebala bih nazad.

Bacam pogled iza sebe. Prazna bijela psihoterapeutska fotelja.

„Irena, vrati se, ovdje znaš kako ide. Ovo znaš raditi, ti si žena koja zna znanje. Ti si uvijek bila ozbiljna, saberi se.“

Ježim se. Od sve te ozbiljnosti prolaze me srsi, jer ja više nisam ozbiljna. Sivo poslovno odjelce postalo mi je tijesno, sva ta mudrost sad me pritisnula i ne mogu disati.

Jesam li ja to prerasla svoj život?

NI NAZAD NI NAPRIJED

Stojim u IMPASSU.

U mjestu u kojem staro više ne drži vodu, a novo se tek slabo nazire. Ne pripadam više prošlosti, a budućnost još nije dobila formu. Noge mi podrhtavaju, ne mogu pronaći oslonac. Gledam nazad, tražim spas u poznatom, ali spas se ne pojavljuje. Samo mučnina. Gledam naprijed: „Zašto sam uopće zavirila iza tih vrata, bilo bi bolje da nisam.“

Stojim izbezumljena i bez odgovora, srce mi lupa, ovdje nema putokaza. Nema ni jasne slike kako izgleda to mjesto na koje sam se uputila. 

„Ali, kako izgleda život u kojem ostaneš jer se nisi usudila otići?“

Upirem stopala u tvrdi pod. Tu je stabilno, tu ću se odmoriti. Ovdje ne moram biti nitko. Ni važna ni uspješna ni pametna. Samo Irena.

OKVIRI ME NIKAD NISU HTJELI

Skidam stare verzije sebe i čini se kao da više ne znam tko sam. Ipak, ne raspadam se, preslagujem se. Cijeli život pokušavam se utrpati, uokviriti, al đaba mi, stalno ispadam. Okviri traže poslušnost, a ja previše pitanja postavljam. Nismo fit.

U jednom trenutku života našla sam pravi – svoj okvir; po duši i srcu. Irena psihoterapeut. Moj intelekt je cvjetao, ali tijelo se primirilo te zamrznulo. Dugo sam uživala u svojoj ulozi, prošle su godine, a onda se moje tijelo pobunilo. Morala sam mu udahnuti život.

I evo me tu.

Ovdje sam i dalje psihoterapeut. Ali više nisam samo to. Ovdje i plešem. Plešem da bih se prisjetila da imam tijelo, da nisam samo glava koja zna, nego biće koje osjeća. I nemam plan, nemam konačnu verziju sebe.

Ovdje pokušavam i griješim. Istražujem bez garancije da će sve imati smisla. Ne prevodim svaki kaos u lekciju.

Ovo mjesto nije stabilno, ali je istinito.

Nije okvir, nego proces.

Jednog nedavnog jutra, jedna klijentica mi je donijela neke odgovore. Radile smo na njezinim strastima — što je uzbuđuje, što je zanima kad ne mora biti ozbiljna, čime bi se bavila da se ne mora uklapati.

U jednom trenutku kaže:„Znate, malo sam gledala vaš Instagram… kako plešete i sve to. Meni je to super. Ja nikad ne bih mogla ići kod normalnog psihoterapeuta.“

Zastane, pa nastavi:„Znate ono — žena koja je završila fakultet, udala se, ima dvoje djece, diploma joj visi na zidu… Takva osoba mene ne bi mogla inspirirati. Takva terapeutkinja nije za mene. Meni treba netko tko je živio. Netko tko se usudi.“

Tada sam shvatila.

Ovo mjesto u kojem stojim nije greška, nije kriza identiteta. Nije ni hir. Više ne biram između razuma i tijela, sigurnosti i strasti, prošlosti i nepoznatog.

Ovdje još nemam ime za sebe. Ali imam puls.

I zasad — to mi je dovoljno.