Iranski Mrle iz grada Yazda
- Irena Jurjević
- 18. svi
- 4 min čitanja
Updated: prije 5 dana
"Najbolje se putuje kad putuješ sam"
Partibrejkers
Ovaj iranski Mrle iz grada Yazda moj je simbol fenomena koji možeš doživjeti samo kad putuješ sam. Usamljeni putnici znat će o čemu pričam.
Ono kako je jutro počelo pokazalo mi je smjer u kojem će se događaji razvijati tog dana, a čini se i u ostatku mog života. Bilo je uobičajeno suho vrelo jutro pred hotelom u centru Yazda, povijesnog grada u centralnom Iranu.
Moji prijatelji uzmakli su iza ugla u neku turističku agenciju. Već danima putujemo zajedno, nas šest. Smijemo se, zezamo... tako je to kad smo ekipa i daleko od kuće. Hodam negdje iza njih visoko uzdignute glave s apsolutno samopouzdanom sigurnošću da je sljedeći trenutak potpuno predvidljiv. I baš onda… na parkingu se pojavila iznenadna rupa. Beton i ja u trenutku smo se stopili u bliski dodir i snažan udarac. Kažu da je pad jedini moment u životu kad u potpunosti osjetimo sadašnji trenutak. Šok koji se dogodi pri padu snažno nam centrira plutajuće misli, postajemo oštro svjesni da smo zapravo živi.
Sjedim na prašnjavom betonu ispred hotela, potpuno zbunjena ovim naglim rezom u stvarnosti, jaka bol u nozi usmjerava mi misli u strah „Je li nešto ozbiljno?“ Neki duboko skriveni intuitivni glas govori mi da je ipak sve u redu. Odnekud ispred mene stvara se čovjek; nizak, crn, iranski. Trči, skuplja moje stvari porazbacane po parkingu, nešto mrmlja sebi u bradu, govori u panici. Njegov je svijet u ovom trenutku ubrzan, moj jako usporen. Govori nešto meni, sebi, smiješan je. Podižem široku nogavicu lanenih hlača iznad koljena, provjeravam ima li krvi. Još u djetinjstvu naučili smo da krv na koljenu znači nešto opasno, kad je nema uf dobro je, sve je u redu. Dlanovima brišem pustinjsku prašinu s oguljenog koljena, iranski čovjek se skamenio. Razrogačenih očiju bulji u moju nogu potpuno nepomičan, ušutio je. Jasno mi je, nije problem u padu ni uganutom gležnju, već u mojoj potkoljenici, goloj ženskoj koži. Iste sekunde spuštam nogavicu, nije mi smiješno. U Iranu sam. Ustajem polako s poda sama, jer ovaj čovjek u ovoj zemlji ruku mi ne smije pružiti.
Dan prolazi uobičajeno ugodno. Šetamo, hodamo, gledamo. Fotkaju, hodamo, šetamo, gledamo… Ležimo u restoranu, ručamo, još ležimo. Džamije, svetišta, pustinje, restorani, svetišta, džamije, mozak mi se umljackavio. Crkve, zidovi, slike, palače, vodiči, povijesti… Meni je dosadno.
I onda…
Eto taj gležanj, oni idu u hotel, ja ne mogu, boli noga, bla, bla, zovem taxi, neće da dođe, bla, bla… Ostajem sama.
Ostajem sama.
Stojim na praznom, užeglom trgu, usred pustinjskog Irana. Gluha ura poslije ručka, nigdje žive duše, zvizdan. Danas je pedeset stupnjeva u hladu. Noga me toliko boli da se ne mogu ni pomaknuti, na rubovima tijela počinje me lagano obavijati strah. Ali ja volim taj strah, jer u sebi nosi razigranog vraga, mog unutarnjeg Vraga. Od njega znam da sam živa, on me tjera na nova putovanja, tjera me da putujem sama. Najednom prestaje biti dosadno. Namjerno usporavam scenu, želim do kraja osjetiti ovaj trenutak. Prepoznajem ga, znam što slijedi. Svjesna sam kako mi se omaknuo osmjeh u kutovima usana. Napokon nepoznato. Avantura!
Krv mi počinje cirkulirati, mozak mi se razbuđuje; postaje oštar, brz, okretan. Takav je kad putujem sama. Welcome to the jungle!
„I šta ću sad?“ Ovaj trenutak izgubljenosti, nepredvidivosti daje zamamni začin putovanjima, životu. Gledam lijevo, gledam desno, počinjem razmišljati. Trenutno nemam odgovor, a kad nemam odgovor onda ne činim ništa. Čekam. Niotkud se pojavljuje crni automobil i zaustavlja ispred mene. Vozi muškarac, dok žena sva zamotana u crno, kako priliči ovom najkonzervativnijem gradu u Iranu, izlazi iz auta i pozdravlja me na lošem engleskom, nudi pomoć. Kažem joj da trebam taxi do hotela, ali ni jedan taksist neće me voziti, jer im je prekratka relacija, točnije prejeftino.
Žena mi pokazuje zadnju kuću u nizu, to je hotel kaže, spominje čovjeka u crnom odijelu ispred hotela, njemu da se javim. Kakav čovjek, nema žive muhe u zraku. Pogledam bolje i u daljini kroz vruću izmaglicu ugledam crni obris. Kaže ona: „Onaj tamo čovjek sa šeširom, njemu se javite. I ni sa kim ne razgovarajte na ulici osim s njim.“ „A s kim ću, ženo Božja pričat, pa nema žive duše.“ Ne zna ona da Vrag u meni samo čeka ono oko čega se ona brine, ostati sam u nepoznatoj zemlji…
Bolno putovanje po trgu na jednoj nozi trajalo je dobrih pet minuta. Crni čovjek s brkovima i šeširom (i u odijelu na pedeset stupnjeva) menadžer je tog hotela u centru grada. Showman, kako priliči svakom Mrletu, odmah mi rješava taxi, ćakulamo, zezancija, pita me hoću li ga naučiti salsa korak. Naravno da hoću, gospodine! Momentalno zaboravljam da mi je noga oduzeta od boli i da je u ovoj zemlji zapravo zabranjen ples. Tada je nastala ova slika.
On je prva osoba koju sam u Iranu upoznala. Putovanje u ekipi je zabavno, grupa nam daje sigurnost, ali i izoliranost, istovremeno. Nikad ne koristim GPS jer me odvaja od stvarnih ljudi, od života ulice. Kultura zemlje nije u muzeju, već na prljavim i kaotičnim ulicama grada.
Street life is my style.
Komentari