Dancing with a devil

Foto: Calle San Ignacio, Havana

INTEGRITET. Najvažniji organ u tijelu.

Ples. Najuzvišeniji osjećaj koji sam ikad doživjela.

Sjedim u centru Havane s Vragom na kavi. U bijeloj je košulji, ležerno zavrnutih rukava. Crn, mišićav, Bože kakav osmijeh, kvragu ipak je ovo Kuba. Jedini smo gosti na terasi ovog restorana, jer deset sati je ujutro, vrijeme kad Havana tek otvara oči.

Očekivala sam ovaj poziv na kavu. Već neko vrijeme je predobro da bi bilo istinito, a svaki put kad je tako, znam da mogu očekivati njegov Ugovor.

Iz crne kožnate torbe, stare i pohabane kao i ova Kuba, vadi papir i kemijsku. Papir je isprintan na dvije strane. Na jednoj strani piše: "Pleši sa mnom." Osjećaj kakav nisam ni znala da postoji dok nisam došla na ovaj prokleti otok. Sad shvaćam da sam za njega živjela čitav život.

Na drugoj strani sitnim slovima piše ulog: "Integritet Irene Jurjević". Ispod je ravna crta koja čeka moj potpis i žig iz Pakla.

Vrag se nagne preko stola dovoljno blizu da osjetim slatkasto neugodni Pino Silvestre, pogledom mi potraži zjenice pa dobaci: "Ajde mala, potpiši i plesat ćeš s njim svakog jutra i svake večeri. Poklonit će ti ljubav, strast i najdivnije trenutke života. Bit ćeš njegovo svjetlo i muza; bit ćeš Njegova plesačica."

Plešemo već dva mjeseca, svaki dan. Moj čovjek u crnoj afričkoj rumba suknji. Volim ga od dana kad smo se upoznali, želim ga od trenutka kad sam ga ugledala.

Vrag se lagano se nakašlje pa me tako vrati u sadašnji trenutak, te nastavi: "Znaš šta mala, ima jedna sitnica u ovome, ništa strašno, al evo moram ti reći... Tvoj plesač ne može biti baš potpuno tvoj. U njegovom životu već postoji jedna žena. Ali ne brini, ona je daleko, neće ti biti smetnja, ti si mu najvažnija, ona je samo Sjena."

Gledam svog sugovornika u bijelom, ovog čudnog jutra u Havani. Sjedi miran, zavaljen u stolicu, gleda u daljinu gotovo nezainteresirano. Nemam dojam da išta čeka, djeluje kao da nema apsolutno nikakva drugog posla, kao da ima vremena dovijeka. Vjerojatno i ima, on je Vrag.

Kava se već davno ohladila. Dišem duboko, kao da će me to uzemljiti, vratiti Sebi (tako su nas učili). Ne pomaže baš, jer kad pomislim na Son Cubano, koji smo plesali uvijek tako suave, suavecito... Mislim da ću umrijeti upravo sad.

"Integritet kažeš?", pitam Vraga u posljednjoj nadi da sam nešto pogrešno shvatila.

"Ma da", Vrag odmahne rukom pokušavajući umanjiti važnost te riječi.

Kvragu Vraže, sve mi je jasno, znam šta mi je činiti...

Duša mi se raspada. Ustajem od stola polako, jedva, noge su mi olovo. Škripi željezna stolica dok je povlačim po tropskoj terasi.

Cuenta, por favor!

SAVJETOVANJE & PSIHOTERAPIJA

s Irenom Jurjević