Osjećaj apsolutne slobode
- Irena Jurjević
- 19. svi
- 2 min čitanja
Updated: prije 5 dana
Noć je, jedan sat iza ponoći. Hodam po Maleconu u Vedadu, novijem kvartu u Havani. Vraćam se sa salsa partija. Sama sam. Počinjem biti svjesna ove nepoznatosti i prostranstva oko sebe. Pogledam lijevo, predamnom se širi modri, mračni ocean. Desno od mene uzdižu se ogromne zgrade i jako visoki neboderi, takvih nema kod nas. Goropadno, strano, drugačije. Bliješti sivi neon iz visokih, nedovršenih zgrada, polu-gradilišta.
Hodam i dalje. Imam još sat vremena do kuće. Ne da mi se toliko hodati, noge su mi umorne od plesa. Ja bi da je moja prijateljica sad tu. Ali nije. Kad mi je teško ja bi nekoga, nešto; da mu predam svoju težinu da je nosi umjesto mene. Ne da mi se... Neću! Duša mi cvili poput malog djeteta.
Hodam, jer nemam izbora. Sama sam u ovom nepoznatom prostranstvu.
Di sam ja to?
Negdje jako daleko, preko ovog oceana je Hrvatska. Nešto meni poznato. Počinjem biti svjesna da me ni tamo nitko ne čeka. Nemam više nikoga tko me očekuje s nestrpljenjem. Sama sam. Potpuno sama uronjena u ovaj ludi Matrix.
Možda zbog straha od te spoznaje, možda i ne, počinjem osjećati kako se širim, preko Vedada, preko oceana. Moje Ja, ono vječno i nepromjenjivo unutarnje Ja širi se čitavim Svemirom. Svi ljudi, sve kuke za koje sam se čitav život držala samo su iluzija.
Moje unutarnje Ja oduvijek je potpuno samo, a istovremeno povezano i stopljeno sa svime što postoji. Zastrašujuća i umirujuća spoznaja u isto vrijeme. Hodam po prostranstvu, potpuno slobodna... Slobodna od tako poznatog držanja za ideju da će me netko drugi spasiti, zaštititi. Ne trebam zaštitu, imam sebe. Bezgraničnu, bezvremensku, uvijek poznatu sebe.
I ništa ne moram. Ne moram ništa činiti da se spasim... Od čega? Ni ja ne znam od čega. Mogu samo postojati, disati, biti. Hodati i promatrati.
Doma je tamo di sam ja.
Komentari