Ribanje pećnice

Ako ste krenuli na psihoterapiju pa ste se zadržali negdje oko 20-tak redovitih susreta (jednom tjedno), pod predpostavkom da ne brljavite, već stvarno radite na sebi; uranjate duboko - u fazu procesa vlastite promjene, al ono zaozbiljno.

Počinjete shvaćati gdje su vas stvarno zeznuli i slažete priču na novi način.

To je vrlo plodonosno razdoblje. Dotičete svoje tuge i ljutnje te postajete sve laganiji, svježiji, veseliji. Kao proljeće poslije zime, sve počinje cvjetati. U ovom razdoblju moguće je da ćete prekinuti psihoterapiju, jer vam je napokon dobro.

Život ide dalje, novi izazovi, novi "triggeri", problemi, rješavate sami ili se povremeno vraćate u terapiju, čistite slojeve samoga sebe...

Međutim, dogodi se jedan trenutak u životu kad shvatite da vam je dosta. Dosta samozavaravanja, dosta samosažaljevanja, igara sa samim sobom, depresiranja. Izlizali ste sve kompromise "Mogu još probat... možda kad bi..."

Tada padate na koljena. U duboki očaj ili pred pećnicu.

Trenutak kad vam je zaista dosta samog sebe i svojih zavaravanja i kad ste se napokon uhvatili smrdljivog posla, moja terapeutica naziva "ribanje prećnice".

Znate kako izgleda žena koja riba pećnicu?

Kleči na žuljavim koljenima, znojna i masna, nosom zabijenim u smrad zagorjelog i Domestosa. I struže.

Odlučila je napokon uhvatiti se u koštac sa najdubljim i najzagorenijim sjebom vlastite ličnosti.

U PEĆNICI RIBAMO NEŠTO POSEBNO

To je ona stvar skrivena duboko u najdonjem sloju naše podsvijesti. Ono nešto što se čitav život pravimo da ne vidimo. Činimo sve da ne bismo činili baš ono što trebamo:

• Odselili napokon od mame

• Počeli govoriti "NE!"

• Dali otkaz na mučnom poslu

• Počeli se baviti onim što uistinu volimo

• Smršavili

• Pokrenuli vlastiti biznis...

To je onaj najteži životni zadatak koji, ako ga odvalimo, život procvjeta neviđenim cvatom, kojeg samo rijetki poznaju.

Ali, bez toga, zapravo, sve je polovično.

SAVJETOVANJE & PSIHOTERAPIJA

s Irenom Jurjević