Brineš se bez veze

„Ljutiš se bez veze, brinu te sitnice,

Tako često imaš zamišljeno lice“

Frano Lasić

Zapravo nikad nije bez veze.

Nismo mi ljudi blesavi, da je potpuno bez veze nikada se ne bismo brinuli.

Svaka briga u sebi nosi klicu istine.

Foto: grafit Havana, Cuba

Nije istina da se mi brinemo i bojimo nečeg novog i nepoznatog u budućnosti - biti zabrinut zapravo znači očekivati da će se neko naše loše iskustvo iz prošlosti ponoviti na neki način u budućnosti. Od toga mi strepimo. Mala djeca su bezbrižna, jer nemaju prošlost, tek je stječu. A mi, što smo stariji, to smo zabrinutiji.

Kad vidite čovjeka vječito zgrčenog, stisnutog, uvijek ozbiljnog lica, možete znati da je gotovo sigurno imao vrlo stresno djetinjstvo. Takav čovjek je živio u stalnoj atmosferi nestabilnosti i nesigurnosti. Ljudi koji su neopušteni i zabrinuti imaju razlog zašto su takvi, i taj razlog nema uporište u sadašnjosti, već ga vuku kao tešku i mučnu ostavštinu iz prošlosti.

Foto: Havana, Cuba

ŠTO JE ZABRINUTOST?

Takva osoba zapamtila je, da nikada ne zaboravi te je sada stalno na oprezu - da je više nikad takva situacija ne zaskoči u budućnosti. Mozak takve osobe, kroz zabrinutost, stvara mjeru predostrožnosti, da se pripremi podrobno reagirati u slučaju opasnosti. Zato se traumatizirani ljudi vrlo teško mogu opustiti. Nikad ne znaš kad će opet…

„Ma šta se brineš bez veze?“ kod njih ne pali. Jer, njihov je mozak dobro zapamtio kako je to bilo nekad. Djeca se ne mogu obraniti od roditelja pa reći: „Slušaj, ovakvo ponašanje ne dolazi u obzir! Ne dopuštam ti da budeš u mojoj blizini dok se ne smiriš.“

Sada kao odrasli to možemo.

Samo što odraslim traumatiziranim ljudima to nekako kao da nije još potpuno jasno. Oni i dalje žive u strahu što će biti…  

Anksioznost je samo ovo: „Ništa nas ne smije iznenaditi“

Mozak je organ opasnosti.

Stalno smišlja negativne scenarije u budućnosti kako bi nas pravodobno zaštitio od mogućih opasnih situacija. Kad mozak nanjuši i najmanju mogućnost neke takve potencijalne situacije, poučen prošlošću; kreće u akciju: analizira, prežvakava, smišlja crne scenarije kako bi predvidio negativno iznenađenje, te se pripremio što eventualno učiniti.

I onda kažemo da smo anksiozni – napeti, nervozni sa stalnim pitanjem „Što ako?“

Eto tome služe crni scenariji koje neprestano kreiramo. Što smo više "crnila" iskusili u prošlosti, jače smo podesili svoj mozak na očekivanje crnoga. Što smo više u djetinjstvu bili opušteni, veseli i nasmijani, tako funkcioniramo i sada.

„Overthinking“ – pretjerana aktivnost mozga

Koliko sam puta od klijenata čula: „Ajme da je meni skinuti glavu, staviti je na stol i malo se odmoriti od nje, da je meni malo ugasiti ovaj svoj mozak.“ Nekim ljudima alkohol i trava služe upravo tome - stišavanju preglasnih misli i briga. Navečer, nakon cjelodnevnog maltretiranja od strane vlastitog uma, samo čaša vina ili joint može im utišati misli. Sve drugo je preslabo.

I onda mi kažu: „Hoću da ovo prestane, glava mi puca od neprestalnog analiziranja… Kako da prestanem ovoliko razmišljati?“

Foto: Havana, Cuba

Umjesto da se ljutimo na svoj mozak koji se brine, umjesto da se borimo protiv, trebali bismo ići uz struju te učiniti sljedeće:

-       Iskreno zahvaliti svom mozgu na stalnoj brizi i zaštiti koju nam daje. Neprestano nas čuva. Odati mu priznanje za to.

-       U bilježnici na papiru objasniti svojem preaktivnom mozgu (samome sebi) razloge zašto sada takva pretjerana briga sada više nije potrebna.

Svjesnost, zdrava logika i uzemljenost u sad i ovdje uvijek nadvladaju iracionalne i zastrašujuće tlapnje našeg uma.

SAVJETOVANJE & PSIHOTERAPIJA

s Irenom Jurjević